Mi smo dokaz da oni postoje

Čvrsto vjerujem da postoji izvanzemaljski život, a nakon što ovo pročitate i vi ćete - možda.

U Sunčevom sustavu postoji osam planeta. Jedna od tih planeta ima atmosferu koja je sastavljena prvenstveno od dušika. Stanovnici te planete su sretnici, jer planet ima tekuću željezna jezgru koja, dok se okreće, stvara magnetosferu koja ih štiti od jakog sunčevog zračenja.

Smješteni su u nastanjivoj zoni, u blizini žute patuljaste zvijezde prepunoj fuzija, što omogućava prisutnost tvari koje postoje u krutom, tekućem i plinovitom stanju. Njihov planet ima raznoliki život temeljen na ugljiku, te se energije pretvaraju iz jednog oblika u drugi.

Životne strukture kodiraju kiseline, a grade ih bjelančevine i s vremenom je došlo do malih mutacija koje su stvorile beskonačno raznolikih vrsta. U toj evolucijskoj priči dogodila se jedna vrsta koja, koja je stekla najveći utjecaj na okoliš.

Ta vrsta stekla je evolucijskom cefalizacijom vrlo složeni živčani sustav i kroz tu složenost počela su se javljati složena ponašanja i zaključivanja. Oni sada traže druge oblike života izvan svog planeta. Očajnički traže odgovor postoji li negdje netko više ili manje sličan njima.

Tko su ti vanzemaljci?

 

Svemir je prevelik, s nedokučivom mogućnostima za događaje. Planeti – događaju se, zvijezde – događaju se, crne rupe – događaju se. Zatim, fuzija, plinovi, svjetlost, gravitacija, kvantna zapletenost...događaju se. Naše je postojanje neraskidivo povezano sa svim tim stvarima koje se događaju u svemiru. Je li teško pomisliti da bi sva ta događanja u beskrajnom svemiru mogla stvoriti život negdje drugdje, u ovom ili nekom drugom obliku.

Nismo li mi dokaz da postoje izvanzemaljci i da smo mi izvanzemaljci nekim drugim izvanzemaljskim svjetovima?

Zašto istražujemo svemir kada smo tako krhki na našem planetu. Kada možemo umrijeti zbog jedne pogreške u našem genetskom kodu. Mi smo stvorenja pokušaja i oblikovale se nas selektivne sile prirode i moramo se reproducirati kako bismo i dalje postojali. Koliko got tomu težili, ipak nismo božanska bića oslobođena zakona prirode. Naše postojanje je kontinuirani niz događaja u kojima ostaci naše prošlosti utječu na nas u budućnosti.

Možda će se trebati dogoditi prave okolnosti da bi život procvjetao negdje drugdje u svemiru i to je bez sumnje moguće. U stvari, budući da se život dogodio na Zemlji i s obzorom na beskrajno mnogo vremena kojeg svemir ima na raspolaganju, život je apsolutno siguran negdje u ovoj ili onoj galaksiji.

Bolje je postaviti pitanje, je li život samo rijetka pojava s malom vjerojatnošću da će se dogoditi samo jednom ili se događa često?

Ponekad zaboravimo koliko je svemir zapravo velik, a to je ono na što se trebamo podsjećati. Gledajući kroz teleskop Hubble, na samo malom dijelu neba nalazi se 15000 galaksija, što daje milijarde zvijezda poput naše. Negdje u ovom svemiru na fotografiji moglo bi biti više života nego u najbujnijoj mašti. A to je samo djelić neba za istražiti.

Čak i bez radio valova ili prvog kontakta s posjetiteljima izvan našeg Sunčevog sustava, dokaz da oni postoje je taj što i mi postojimo u našem malom kutku svemira. Čak i ako nikad se uspijemo komunicirati s njima, to ne mijenja činjenicu da oni postoje negdje daleko u svemiru. Baš ako i mi, tu.

Na kraju, mogu postaviti pitanje vjerujete li zaista u čudesno prostranstvo svemira ili je naša planeta toliko posebna i usamljena u posjedovanju života?

Odbacimo aroganciju i oslobodimo se božanske sklonosti isključivo prema našem planetu i shvatimo da smo MI vanzemaljci drugima, na našoj plavoj točkici u svemiru.

Jer, gdje postoji jedan, obično postoje i drugi.

A želio ih li uistinu sresti, odgovor je apsolutno ne. Bili bi prilično navini ako bi vjerovali u njihove miroljubive namjere, drugim riječima da nisu poput nas. Sjetite se naše povijesti i sudara civilizacije. Znamo kako su to radili stari Rimljani, kako su Hernan Cortes i konkvistadori uništili Azteke i njihovu civilizaciju, kako je završilo osvajanje divljeg zapada.

U slučaju da je civilizacija koju sretnemo u našem istraživanju svemira  manje razvijena, našli bi tisuću i jedan razlog da ih stjeramo u kut i preotmemo planet i uzmemo sve ono što vrijedi na njemu. S figom u džepu rekli bi došli u miru.

Ipak, bolje je da smo što dalje jedni od drugih, a možda je svemir baš iz tog razloga toliko ogroman i svojom neopisivom veličinom štiti život koji se dogodi u njemu.

Oružarnica na Facebooku.

Tags

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi