Osowiec, napad živih mrtvaca.

Prolog

6. kolovoza 1915 godine. njemačke snage napale su utvrdu Osowiec koju su branili ruski vojnici. Napad bojnim otrovima započeo je oko četiri sata ujutro. Branitelji nisu bili opremljeni zaštitnim plinskim maskama i zaštitnim odjelima, te su Nijemci očekivali učinkovit napad novim strašnim oružjem koje se pojavilo na bojišnicama Prvog svjetskog rata i brzu pobjedu.

Međutim, dogodili se nešto neočekivano i ovo je priča o toj zastrašujućoj bitki.

 

***

 

Osowiec 

Izvor slike: Forgotten history

 

„Gospodine potporučniče, kurir je stigao.“ – mladi vojnik najavio je kurira koji je donosio novu zapovijed ruskog centralnog zapovjedništva.

„Neka uđe.“ – odgovori zapovjednik utvrde Osowiec potporučnik Vladimir Karpovič Kotlinsky, također mlad, u ranim dvadesetim godinama. Iako mlad, bio je vojnik s najvišim činom pješadijske pukovnije, te mu je dodijeljen zadatak organizacije obrane utvrde. Otvorio je zapečaćenu kuvertu, duboko udahne u pokušaju smanjenja brzine otkucaje srca i drhtanja ruku.

„Njemačka neprijateljska sila od 7000 vojnika i dobro opremljena artiljerijom je u blizini Osowieca. Napad kemijskim oružjem je moguć. Posavjetujete se s doktorom Artovičem kako se što bolje zaštiti od kemijskog oružja na bazi klora i broma. Tvrđavu morate braniti dok pomoć ne stigne. Svaki oblik povlačenja je strogo zabranjen i bit će smatran dezerterstvom.“

U potpisu je bilo ime generala Janukoviča.

Dok pomoć ne stigne, znao je dobro što znače te riječi. Imao je prilike slušati o sličnim zapovijedima iz vojničkih priča. Pomoć ne bi stizala, zapovijed brani povlačenje, a branitelji se žrtvuju. I tako iz dana u dan, iz bitke u bitku. Uvijek se pitao koja je cijena jednog kilometara teritorija; sto, tisuću, deset tisuća vojničkih života? Nije mogao shvatiti logiku generala koji su vodili bitke. Na kraju će pobijediti ona strana koja će imati više vojnika za pokolj.

Pitao se što sada, kako zapovijed prenijeti vojnicima i očuvati moral? Kako im zadnje sate prije napada učini što mirnijima. Želio je da vojnici razmišljaju o ženama i majkama koje su zbog rata morali ostaviti, o neobrađenoj zemlji koja čeka njihov povratak.

Unatoč ljetu, hodnici Osowieca bili hladni i vlažni. Sunce nije moglo probiti kroz debele betonske zidove i pružiti više topline hladnoj unutrašnjosti. Zidovi su štitili od paljbe iz strojnica i topovskih granata, ali ne i protiv tog novog kemijskog oružja koje se pojavilo u ovom velikom ratu. Još je veća hladnoća i bol bila u srcu potporučnika Kotlinskog, jer lomila ga je spoznaja da njegova pukovnija nije opremljena niti s jednom zaštitnom maskom, a zapovjedništvo očekuje obranu tvrđavu. U deset minuta svi ćemo izginuti u najgorim mukama i zapovjedništvo je toga svjesno.

Zašto moramo umrijeti, a tvrđava će ionako biti osvojena.

Bilo je točno 13. sati kada je ušao u stacionar doktora Locriana Artoviča koji se nalazio dvije razine pod zemljom. Artoviča je uvijek smatrao neobičnim, ali izvrsnim liječnikom. Nikad nije pokazivao umor i malo tko ga je vidio pri spavanju. Uvijek je hitao oko ranjenika, brzo donosio odluke i medicinskom stručnošću spašavao vojničke živote. Bio je hladan, suzdržan, nije je razgovarao mnogo s drugim vojnicima ili časnicima izvan bolnice, ali za pomoć ranjeniku bio je nepogrešivo prvi. Često bi rekli za njega da jedino funkcionira kad je okružen krvi i mesom ranjenika.

Više od stotinu bolničkih kreveta bilo je prazno, čisto, posteljina uredno vojnički posložena i spremno su čekali prvu bitku i nesretne ranjenike. Pomoćni doktori također nisu bili u stacionaru, jedino je doktor Artovič sijedio za svojim masivnim drvenim stolom i vodio bilješke.

Kada je ugledao doktora Artoviča, na trenutak prođe jeza niz kralježnicu potporučnika Kotlinskog. Zapravo, sličan osjećaj se javljao svaki puta kada bi se našao u blizini čudne pojave pukovnijskog doktora. Pokušao mu je odrediti godine, ali nije mogao niti približno. Mogao je biti u kasnim tridesetim, četrdesetima ili ranim pedesetima. Visok, crna kosa, blijeda put, naglašene jagodične kosti, veći nos, bile bi karakteristike koje bi Kotlinsky koristio kada bi trebao opisati doktora, uz neizostavan detalj; Artovič je imao povez preko lijevog oka. Koliko mu je bilo poznato, u pukovniji nitko nije znao gdje je izgubio oko, a kako se držao po strani od kada je dodijeljen pukovniji, nitko od vojnika nije mu bio dovoljno blizak da ga upita gdje i kako je ostao bez oka. Kako bilo, taj hendikep nije mu smetao u obavljanju liječničkog posla – kojeg je obavljao prokleto dobro.

Ugledavši mladog zapovjednika pukovnije, ustane, na brzinu popravi liječničku kutu koju je nosio preko vojničke košulje i desnu ruku postavi pored sljepoočnice u znak pozdrava. Kotlinsky ga pozdravi na isti način i kaže; „prilično je hladno tu dole u stacionaru.“

„Imate pravo potporučniče, ljetna vrućina i neprijateljske granate neće moći prodrijeti do naših ranjenika.“ - odgovori Locrian Artovič.

Kotlinsky napravi nešto što bi trebalo izgledati kao blagi osmijeh na licu, a Artovič prepozna zabrinutu i nesigurnu facu.

„Stigla je zapovijed iz centralne komande i tvrđavu branimo dok pomoć ne stigne. Nema povlačenja. Nijemci se približavaju, a napad se može očekivati već tijekom sutrašnjeg dana.“

„Siguran sam da ste obranu odlično organizirali, a za moj posao ne trebate brinuti.“ – reče doktor sa željom da se primijeti moral u njegovu tonu.

„Obrana je postavljena najbolje što je moguće, a zaliha hrane, vode i municije imamo za otprilike dva do tri tjedan opsade. Tvrđava pruža odličnu zaštitu protiv neprijateljske artiljerije, a pješadijske napade možemo razbiti vrlo lako.“

„Slično je i s bolničkim zalihama lijekova, morfija, sterilnih gaza, zavoja imamo za otprilike petnaest do dvadeset dana opsade. Ovisno o broju ranjenika.“

Uslijedila je kratka tišina, potporučnik Kotlinsky proguta nagomilanu slinu koja mu se nakupila u ustima i reče; „Iz zapovjedništva upozoravaju da će nas Nijemci napasti bojnim otrovima i da se savjetujem s vama kako se zaštititi?“

Locrian Artovič je jasno razumio što bi to moglo značiti i odgovori; „Ako tražite moj savjet, pretpostavljam da plinskih maski nema za svakog vojnika i trebate savijete kako ih najbolje raspodijeliti?“

„Ne doktore, zaštitnih plinskih maski nemamo, niti jednu. A tvrđava i ventilacijski sustavi ne mogu zaustaviti otrov. Kada je građena, bojni otrovi nisu bili poznati.“ – ogorčeno odgovori potporučnik i nastavi.

„U pukovniji imamo pridruženih vojnika iz razbijenih postrojbi i kažu da Nijemci napreduju kroz Prusiju ostavljajući pustoš i uništenu zemlju bojnim otrovima. Kuda prođu njemačke trupe, trava više ne raste, ostaje samo spaljena i otrovana zemlja.“

„Koliko mi je poznato i vi ste stigli iz postrojbe koja je pretrpjela napad kemijskim oružjem?“ – upita potporučnik.

„Da, početkom godine napali su na plinom koji je bio mješavina klora i broma. Bilo je kao najgora noćna mora, plina nagriza kožu i napada dišne puteve. Vojnici su iskašljavali krvi i dijelove unutarnjih organa. Umirali su najgorim mukama, a za sva taj užas bilo je potrebno samo nekoliko minuta.“ – odgovorio je liječnik i nastavio priču.

„Poginulo je mnogu dobrih vojnika koje smo morali ostaviti u rovovima. Oni koji su bili manje zahvaćeni otrovnim plinom umirali su pri povlačenju. Manji broj je preživio, ali bolje da ih ne vidite kako izgledaju, koža puna plikova, neki su oslijepili, strahota.“

Locrijan Artovič bio je svjestan teških informacija koje je prenio poručniku, te ga je pokušao sljedećom rečenicom barem malo ohrabriti.

„Mi liječnici dobili smo naredbu da svaku informaciju koju smo saznali liječeći vojnike zahvaćene bojnim otrovom prenesemo generalu Janukoviču i našim vojnim kemičarima. Koliko znam, ruska vojska već proizvodi bojene otrove u Samari i već su organizirane vojno – kemijske brigade opremljene kemijskim streljivom i sredstvima za individualnu zaštitu. Pitanje je vremena kada ćemo im uzvratiti istom mjerom.“

„Lijepo je to čuti, ali Nijemci su nam pred vratima. Vrlo dobro znam kakva je situacija u našoj vojsci, logistika nam je jedan od najvećih problema. Pomoć možemo očekivati tek za pet do šest dana - ako uopće stigne. Doktore, u Osowiecu je oko 1000 vojnika i svi ćemo izginuti u prvim minutama nakon što Nijemci izbace te proklete plinove na nas. Može li učiniti bilo što kako bi preživjeli što duže i borili se junački, onako kako Car očekuje od nas. Želim njemačkom krvlju naplatiti tvrđavu, a možda netko ipak preživi dok pomoć ne stigne.“ – nadao se čudu Vladimir Karpovič Kotlinsky.

„Žao mi je potporučniče, bez plinskih maski i zaštitnih odijela nemamo šanse preživjeti. Možemo se pokušati zaštititi mokrim plahtama i donjim rubljem koje be stavili na lica, ali to može pomoći pri povlačenju, za manju količinu otrovnog plina u zraku. Biti u centru napada – nema šanse da se održi položaj.“

„Znači… nemamo šanse preživjeti i obraniti Osowiec? - razočaran je bio Kotlinsky što će njegova zapovjedništvo nad pukovnijom tako završiti. Nijemci će ih otrovati kako štakore, bez prave prilike za borbom.

„Postoji jedna šansa, ali morate mi u potpunosti vjerovati i niti u jednom trenutku ne pomišljajte da sam lud .“ – odgovori Artovič.

Oči potporučnika Kotlinskog postale su vedrije, na licu se opet mogla vidjeti nada. To je ono što je želio čuti, prokleta mogućnost mora postojati. U trenutku optimizma zaboravio je na neobičnu pojavu jednookog doktora i bio je spreman prihvatiti bilo koji prijedlog samo da dobije priliku boriti se, a ne bespomoćno čekati smrtonosni plin.

„Slijedite me do mog laboratorija, tamo ću vam sve lakše objasniti.“

 

***

 

Ljetno sunce bilo je u zalasku kada je potporučnik Kotlinsky okupio sve vojnike kako bi ih upoznao s nadolazećom prijetnjom njemačke vojske. Jurišne čete, strojničari, artiljerija, logistika, inženjerci, svi su bili prisutni, osim vojnika koji su bili na udvostručenim stražarskim položajima. Nije mogao samo prenijeti zapovijed dočasnicima. Zapravo, nije se radilo o zapovjedi, već o potrebi za 60 dobrovoljaca koji bi bili spremni preuzeti glavnu ulogu u ludom planu doktora Artoviča. Dočasnici bi možda detalje tog očajnog plana krivo razumjeli i ne bi ispravno prenijeli informacije svojim vojnicima, a potraga za dobrovoljcima ne bi bila do kraja postignuta. Nije smio riskirati, vremena je bilo sve manje, a druga prilika ne bi bila moguća.

Iako je u dubini sebe sumnjao u Artovičev plan, nije imao drugog izbora nego ga prihvatiti. U nekoj drugoj situaciji plan bi nazvao bajkom, pričom za strašenje djece i praznovjernih baba, ali sada kada je suočen sa smrću i plan iz noćne more bio je dobrodošao.

Pogledao je doktora Locriana Artoviča njemu s desne strane. Ukipljeno je stajao, uniforma mu je savršeno pristajala. Navukao je bijele rukavice na ruke, a ispod kape je stavio također bijelu maramu koja mu je padala do ramena, kao da je želio što više kože zaštititi od već slabog sunca pri zalasku. Jednim okom bez vidljivih emocija promatrao je branitelje tvrđave postrojene unutar zidina.

Pročitao im je zapovijed generala Janukoviča, te riječ predao doktoru Artoviču da upozna pukovniju s posljedicama kemijskog napada i kako bi prikupili 60 dobrovoljaca. Govorio je da je smrtonosni plin bez boje i teško ga je primijetiti u zraku. Smrt spora i bolna. Koža na tijelu će postati crvena i osjećat ćete kao da gorite uz temperaturu od 43 stupnjeva. Pojavit će se bolne natekline i plikovi na koži, a dišni putevi i pluća će se raspadati, krv će se iskašljavati.

„Prekini i pređi na stvar.“  - pomisli potporučnik Kotlinsky želeći mislima prekinuti doktora u detaljnom opisivanju djelovanja otrovnog plina. Vojnici neće moći podnijeti pomisao na takvu smrt, radije će odabrati dezerterstvo i smrt streljanjem.

Trenutak poslije, Locrijan Artovič, neobični jednooko doktor, pukovniji je dao nadu, jednako zastrašujuću kako napad kemijskom oružjem.

 

***

 

U 4 sata ujutro bitka za Osowiec je počela. Daleko na obzoru još se nije pojavila prva svjetlost novog dana, ali skoro puni mjesec na nebu omogući je vrlo dobru vidljivost. Izvodnica je javila položaje Nijemaca i Rusi su otvorili žestoku artiljerijsku paljbu. Topovi su tutnjali iz tvrđave, a plamena koplja iz metalnih cijevi parali su toplu ljetnu noć. Topovskim jezikom željeli su poručiti neprijatelju – nećete se lako približiti i izbaciti vaša otrovna sranja na nas.

Na desetine strojnica na zidovima tvrđave strpljivo su motrile minirana polja ukrašena bodljikavom žicom. Reflektori su šarali tražeći sjenke neprijateljskih vojnika, a na svaki pomak, strojnice iz svih smjerova bile su spremne stvoriti kišu metaka.

Jurišni vojnici na zidinama već su stavili bajunete na puške i spremno čekali zapovjedi na kojim mjestima trebaju pojačati vatru.

Paljba topova čula se kilometrima daleko, a zatim je sve naglo utihnulo. Nestvarna tišina zagrlila je sablasnu tvrđavu. Nije bilo uobičajenih ranojutarnjih zvukova. Ptice, žabe i druge male životinje su već pobjegle pred topovskom paljbom i pozdravljali su jutro na nekom drugom mirnijem mjestu. Komarci, noćni leptiri i svi drugi insekti koji su svoj životni prostor našli u tvrđavi i okolicu pali su mrtvi. Svi u isti tren. Negdje na zidinama čuo se panični krik vojnika, plač, kašalj.

Nastala je panika, na svakom koraku čulo se gušenje. „Peče, ne mogu disati, gušim se...“ – bile su riječi nesretnih vojnika koje je zahvatio otrovni plin. Vojnici su vezali mokre potkošulje na lica kako bi se pokušali zaštititi, ali uzaludno. Otrov je prodirao kroz mokru tkaninu.

Nakon nekoliko minuta vojnicu su počeli padati, natečene kože, gušeći se u vlastitoj krvi i komadima pluća koje su iskašljavali. Smrt se nadvila nad tvrđavu neumorno koseći živote branitelja.

Potporučnik Kotlinsky nije znao koliko je vremena prošlo od kada ih je zahvatio otrovni oblak. Mokru potkošulju zamotao je oko glave, samo je probušio dvije male rupe za oči. Uz prvu slabu jutarnju svjetlost vidio je unutarnje dvoriše tvrđave ispunjeno mrtvim tijelima. Više od polovice pukovnije ležalo je beživotno. Zemlja je bila skoro crna, trava osušena, uvela poput cvijeta bez vode. Osjetio je smrad zagađenog zraka i zemlje. Na stražnjem kraju prostranog unutarnjeg kruga tvrđave primijetio je komešanje. Manja grupa preživjelih bila je u bijegu iz tvrđave.

„Bježite što dalje...“

A tada se dogodilo nešto natprirodno, 60 otrovanih i mrtvih vojnika dignulo se, uzelo puške koje su pale dok su umirali i krenuli bez straha, bez emocija i promišljanja, poput strojeva, prema njemačkim položajima. Bajunete su im svjetlucale na prvim jutarnjim zrakama sunca.

„Artovič nas nije prevario.“ – rekao je tiho, sebi u bradu hropćući krv. Ustao je i skupio snagu za posljednji juriš. „Pamtit će nas kao heroje.“  - dodatno se ohrabrio i viknuo najjače što je mogao.

„HUUURRRAAAA!“

„HUUURRA, HUUURRA, HURRRAAA...“ – bio je odgovor suboraca na njegov ratni poklič. Deset, dvadeset, možda trideset i više otrovnim plinom zahvaćenih, ali još živih vojnika krenulo je za hodajućim mrtvacima na svoje trovače.

Kašljući krv na bijele plahte i donja rublja kojima su omotali lica izgledali su sablasno, čak i više zastrašujuće od 60 vojnika koji su ustali mrtvi i već napadaju prve njemačke položaje. Kotlinsky je vidio da su Nemci otvorili vatru na njih, ali niti jedan vojnik nije pao mrtav – ponovno.

„U što su se pretvorili, to više nisu ljudska bića.“

Mrtvi nisu pucali na Nijemce, već su se kretali nestvarnom brzinom i ubijali ih bajunetama, a zatim pojedincima grizli vratove, kao da se hrane mesom i krvlju.

Kotlinsky i njegova grupa preživjelih, ali već u teškom stanju, stigli su do njemačkih položaja natopljenih krvlju, te su zadnjim atomima životne snage dovršavali prestrašene neprijatelje. Zapucali su prema onima u bezumnom bijegu koji su ostavljali ranjenike, oružje, opremu, samo s jednim ciljem, da pobjegne što dalje od noćne more i pokolja u kojem su se našli. Nekad moćna njemačka elitna divizija za specijalno ratovanje u potpunosti je desetkovana.

Sunce je već bilo prilično visoko i vojnici koji su slijedili napad živih mrtvaca počeli su se rušiti od posljedica otrova i iscrpljenosti. One koje je otrovni plin više zahvatio, već su bili mrtvi.

„Pobjeda, obranili su Osowiec.“ – bile su zadnje riječi potporučnik Vladimira Karpoviča Kotlinskog. Srušio se na zemlju i promatrao umiruće suborce. Nekoliko stotina metara dalje počinjala je šuma, a između prvih stabala u sjeni krošnje primijetio je lik doktora Locrijana Artoviča, a zatim je posljednji puta zatvorio krvave oči i izdahnuo.

 

***

 

Malena poljska bolnica bila je ispunjena ranjenicima, kreveti su bili tijesno nagurani bez nekog pravilnog reda. Na estetiku nije se moglo paziti, bilo je jedino važno ugurati što više kreveta pod šator i koliko je bilo moguće i pomoći vojnicima koji su preživjeli napad bojnim otrovima. Smrad, krvave plahte i zavoji na tijelima ranjenih, plikovi na kožama, pojedini vojnici su oslijepili, a na pojedinim krevetima ležala su mrtva tijela kojih je sa svakim satom bilo sve više. Čekala su da ih netko uz malo vojničkog poštovanja sahrani. Osim zastrašujućih rana nastalih kemijskim djelovanjem, nastale su još one unutarnje, duševne rane i mnogi više nisu bili psihički stabilni. PTSP ih je vraćao u vrtlog proživljavanja napada na Osowiec iznova i iznova. Budili bi se u osjećaju straha, bespomoćnosti i užasa. Javljala se depresija i poremećaji raspoloženja. Pričali su neshvatljive stvarni onome tko nije doživio napad, kako su mrtvi suborci ustali i predvodili protunapad na neprijatelja.

„Vojniče, probudi se!“ – zagrmjele su riječi generala Janukoviča koji je izgledao imun na tugu i jad oko sebe. Bio je u pratnji tri visoka časnika centralnog zapovjedništva.

Sergey Khmelkov je otvorio oči i ugledao generala i časnike kako su se nadvili nad njegov uski bolnički krevet. Njegovo stanje je bilo nešto lakše i nakon par trenutaka nije bio iznenađen što je zapovjedništvo željelo čuti njegovu verziju događaja.

„Gospodine generale....“ – izgovorio je dok se podizao u sijedeći položaj.

„Vojniče Khmelkov, domovina vam je zahvalna na junačkoj borbi, a sada mi točno ispričajte kako ste pobijedili i otjerali Nijemce.“ – odrješito i pomalo grubo general je prekinuo Sergeya i jasno mu dao do znanja što želi čuti, odmah.

Sergey Khmelkov je započeo priču. Opisivao je detaljno kako je potporučnik Kotlinsky naredio postrojavanje pukovnije. Održao ima je govor za podizanje morala, a onda je pukovniji obznanio da će ih Nijemci napasti bojnim otrovima, a da zaštitnih plinskih maski nemaju. Niti jednu. Prenio je vojnicima zapovijed koja je branila povlačenje iz tvrđave. Otrovat će nam zrak, zalihe hrane, vode, svaki centimetar tvrđave i da je smrt vrlo bolna, a šanse za preživljenje minimalne.

„Zatim je rekao da ipak postoji ludo i neobično rješenje, mala mogućnost za spas naših života i Osowieca.“ – pričao je ranjeni vojnik dok su ga general i visoki časnici sumnjičavo slušali, kao da su tražili razlog da cijeli događaj zataškaju, a preživjele proglase izdajnicima ili dezerterima. Nije im bilo nikako jasno kako su mogli preživjeti bez zaštitne opreme, štoviše izvesti kontranapad i uništiti njemačke snage.

„Doktor Artovič je tada preuzeo riječ kako bi objasnio o kakvom se planu radi. Rekao je da ima 60 doza lijeka ili protuotrova koji će one koji ga popiju učiniti imunim na njemački bojni otrov. Ali, protuotrov još nije do kraja testiran i nije siguran što će se dogoditi kada prestane djelovati. Oni dobrovoljci koji se odluče popiti ga, morat će predvoditi juriš na njemačke položaja. Bit će imuni na otrov, na bol, neće osjećati strah i slično. Njihov napad slijedit će ostali vojnici i boriti se do zadnjeg zrna snage. I tako je počelo, dobrovoljci za čaroban lijek doktora Artoviča brzo su pronađeni i razmješteni su na prvu crtu obrane, preostali vojnicu zaštitili su kožu kako su znali i umjeli, razmješteni su na svoje položaje i čekali smo napad.“ – imao je dugi monolog Khmelkov.

„I što se točno dogodilo kada su Nijemci izbacili bojne otrove?“

„Počeli smo se gušiti, zavladala je panika, vojnicu su počeli umirati....“

„Što se dogodilo sa 60 dobrovoljaca koji su popili protuotrov?“ – viknuo je general.

„Poginuli su, od plina, mrtvi, barem su tako izgledali iz daljine, mislim. Bili smo udaljeni od njih i također se gušili u plinu. Još se nije potpuno razdanilo i nisam mogao vidjeti jesu li stvarno mrtvi, ali nakon desetak minuta ustali su i krenuli prema Nijemcima. Kotlinsky je tada zapovjedio juriš i kada smo stigli do njemačkih položaja ugledali smo pokolj. Pobili su Nijemce bajunetama kao da su zečevi, niti meci ih nisu mogli zaustaviti.“

„Gdje je bio doktor Artovič, jeste li ga vidjeli?“- upitao je general Janukovič.

„On je predvodio skupinu od 60 dobrovoljaca koji su se dignuli iz mrtvih, kažem vam generale, to više nisu bila ljudska bića.

„A Kotlinsky?“

„On nije popio protuotrov ili što je to već bilo. Pokrenu je junački napad nakon što su mrtvaci krenuli. Otrov ga je dokrajčio. Zadnji puta sam ga vidio kada smo osvojili njemačke položaje, bio je u gadnom stanju, krvav, nagrizene kože, gušio se.“

„Gdje je završio Artovič i dobrovoljci, gdje su oni? – javio se jedan od visokih časnika iz generalove pratnje, pukovnik po činu. Uniforma mu je bila malo drugačija od onih koje je Sergey do sada vidio, a na oba ramena imao je znak - prekriženu zaštitnu plinsku masku.

„Više ih nismo vidjeli, razbili su Nijemce i nestali u daljini.“

„Hvala vam vojniče, a sada odmarajte i zaboravite sve što ste nam ispričali. To je naređenje za sve vas malobrojne koji ste preživjeli. Uskoro ćete dobiti od zapovjedništva službenu izjavu što se dogodilo u Osowiecu.“ – reče pukovnik u neobičnoj uniformi.

Dok su izlazili iz poljske bolnice, onaj u neobičnoj uniformi se obrati generalu Janukoviču.

„Generale, pronađite Artoviča i imat ćete oružje s kojim čete dobiti rat.

„Ako ga pronađemo, hoće li surađivati?“ – upita general.

„Za to ću se ja pobrinuti.“

 

***

 

Ljetno sunce nije moglo prodrijeti kroz gustu šumu koja je skrivala jednookog doktora i 60 vojnika. Kretali su se uskom stazom u koloni po dvoje između debelih i starih drveća. Iz daljine gledajući, izgledali su kao i svaka druga vojnička postrojba koja se vraća iz bitke. Uniforma im je bila prljava i krvava, a puške su nosili onako kako su željeli. Oni koji su još imali kacige, objesili su ih na ruksake.

Međutim, kada bi se pažljivije zagledali, ipak su bili nekako drugaćiji. Kretali su se brzo, ali glave su okretali sporu u smjeru pogleda. Koža im je bila blijeda, a oči tamne. Gazgovarali su međusobno, ali ipak na nekakav drugačiji način, bez mnogo riječi.

„Gospodaru, gdje nas vodite?“ – upitao je jedan od vojnika jednookog vođu.

„U vaš novi dom, Transilvanija, Rumunjska. Stanovništvo će vas tamo prihvatiti, takvi kakvi jeste.“

 

 

 

Tags

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi