Nisam više ljudsko biće

„Kraj je blizu, dokazi su svugdje oko nas.“

Čuo se glas uličnog propovjednika s druge strane ulice pune pješaka. Grad se probudio i većina je već bila na radnim mjestima, a užurbana lica nisu previše pažnje poklanjali uličnom propovjedniku koji je nagoviještao kraj svijeta.

Kome su potrebna takva sranja ujutro. 

Pomisli Matticus Nemeth, samostalni Tiamatov agent prolazeći pored propovjednika koji je stišao glas i sklopljenih očiju izustio; „ Pokajte se i spas pronađite u Božjem zagrljaju. Apokalipsa dolazi. On je među nama.“

Sad već postaje zanimljivo.

Foto: imgur.com

 

Matticus krene dalje prema gradskoj kavani u samom centru grada, gdje je imao dogovoren sastanak s profesorom Eshom.

O profesoru Ivanu Eshu nije znao mnogo. Nakon primitka e-maila u kojem se ukratko predstavio i izrazio želju za uslugom Tiamatovog agenta, Matticus je prikupio još nekoliko lako dostupnih podataka na internetu o budućem poslodavcu.

Rastavljen, bez djece, Ivan Esh je bio u najboljim profesorskim godinama. Niz znanstvenih radova, kongresa, seminara, stručne literature iz astrofizike činile su ga priznatim znanstvenikom. U šahu je imao titulu FIDE majstora i nekoliko medalja s karate turnira.

Sat na glavnom gradskom trgu je odzvonio devet sati, točno kada se Matticus našao ispred izloga kavane i ugledao profesora Esha kako oprezno uzima prvi gutljaj nekog vrućeg napitka iz velike šalice.

„Točno u minutu,“ - rekao je kad je ugledao Matticusa, ustao i pružio mu čvrsti stisak ruke. „ Baš kako što dolikuje Tiamatovom agentu.“ Uslijedio je i smiješak.

Matticus mu uzvrati stisak ruke, pozdrav i smiješak. Dok je sjedao za stol kojeg je Esh pažljivo odabrao zbog pogleda na gradski trg, uglađeni konobar je već spremno čekao.

„Espresso molim i čašu vode,“ - bez mnogo razmišljanja izgovorio je narudžbu.

„Hvala vam što ste pristali na moju poslovnu ponudu. Zadatak je uistinu neobičan, ali prema preporukama koje sam dobio, držim da ste najbolji izbor za moj ..... problem.“ Problem je izgovorio s malim zakašnjenjem.

„Nisam još pristao na zadatak. Pristao sam na sastanak i da ću poslušati o ćemo se radi,“  - oprezno odgovori  Mattcus i nastavi. „Također, spomenuli ste preporuku, pa prije nego što krenemo s razgovorom, volio bih znati tko me je preporučio? Za mene, vrlo važan detalj koji može izgaditi naše povjerenje.“

„Vidite, ja znam da svijet nije onakav kakav se čini izvana. Ja znam da svijetom vladaju tajna društva koja se međusobno bore stoljećima za moć, dominaciju, bogatstvo, tehnologiju, informacije. Ja znam da su države samo marionete u rukama tih tajnih društava. Ja znam da je sve istina i ja znam da ste vi licencirani Tiamatov agent, specijaliziran za misterije i nadnaravno.“

Bio je to kratki monolog profesora Esha i svaki put kada bi ponovio ja znam, pokazao bi kažiprstom desne ruke na sebe. Govorom tijela i sigurnim glasnom jasno je davao do znanja u kakvom svijet živimo, onkraj onakvog kakvog nam podvaljuju.

Želeći izbjeći odgovor na pitanje o preporuci, profesor Esh je izvadio iz crne poslovne torbe fotografiju staru otprilike dvadeset godina i pruži je Matticusu.

„Što vidite na fotografiji?“

Iako stara fotografija je bila dobro očuvana, bez sumnje uslikana, u ono vrijeme vrhunskim foto aparatom u režiji iskusnog fotografa.

Matticus pogleda fotografiju pomalo nezainteresirano, ne očekujući da će na njoj vidjeti nešto zanimljivo.

Koga briga za stare fotografije.

„Vidim neke ljude ... koji poziraj pored mrtve životinje. Moguće lovci, imaj puške i nalaze se u šumi,“ - odgovori i stade vraćati fotografiju Eshu.

Esh mu na pola puta presretne ruku. „Pogledajte malo bolje i obratite pažnju na mrtvu životinju.“

„Prilično je gadna, prema veličini mogao bi biti medvjed, ali kao da mu je koža oguljena.“

„Možda bi bilo najbolje krenuti ispočetka,“ - uzdahne Esh i nastavi. „Ovaj lik s puškom, to je moj stariji brat Boris. Matematičar je, odnosno na sveučilištu u Cape Bretonu predaje matematiku i još neke kolegije vezane uz matematiku. Također, vrlo je aktivan kao znanstvenik.“

„Cape Breton, nije li otok u nekoj vrsti karantene?“ – upita Matticus, ipak više konstatirajući nego što je postavio pitanje. „Neobična magla se pojavila nad otokom i donijela cijeli niz čudnovatih pojava.“

„Upravo tako,“ – reče Ivan Esh. „I jedna od tih neobičnih pojava je ova mrtva životinja sa slike….Zapravo, čudne stvari su se počele događati još prije dvadesetak godina kada je fotografija nastala.“

Esh proguta slinu, otpije gutljaj kave i nastavi mirnijim tonom.

„To što vidite nije mrtva životinja već stvorenje iz samog pakla, to što vidite na slici je Wendigo.“

Matticus ga iznenađeno pogleda, stavi ruku na čelo i reče; „Želite reći da je ova družina s vašim bratom,  koji je prema položaju na fotografiji, sigurno vođe te družine, ubila legendarnog zloduha sjevernih indijanskih plemena?“ 

„Upravo to Matticuse i da stvar bude još sočnija, grupa ljudi s fotografije sebe naziva Liga ubojica čudovišta. Sastavljena je od studenata sveučilišta Cape Breton s mojim bratom kao šefom. Odnosno moja brat Boris je odabrao prikladne studente i s njima osnovao tajnu Ligu ubojica čudovišta.“

„Fotografija je stara, zašto mi je ustvari sada pokazujete?“ – upita Matticus.

„Zadnji put sam se čuo s Borisom prije tri, možda četiri godine. Istina, nismo bili previše u kontaktu. Svatko vodi svoj život, ali ovaj puta je drugačije,“ – pokušavao je objasniti, ali kao da su mu nedostajale riječi za ono što je želio reći.

„Kako mislite drugačije? Želite da otiđem na drugi kraj svijeta u Cape Breton samo zato što se niste čuli s bratom nekoliko godina? A sami kažete da ste rijetko u kontaktu,“ – uzvratio je Matticus.

„Ma ne, ne razumijete, sve je nekako povezano. Duboko sam uvjeren da su neobične pojave u Cape Bretonu povezana s Borisom,“ – profesor je pokušavao objasniti i kao da je glavnu sumnju za događaje u Cape Bretonu želio zadržati.

„Znate li što je radila Liga ubojica čudovišta? – upita Esh, popije zadnji gutljaj kave, namjesti se malo udobnije, nagne se prema Matticusu i tiho kaže. „Lovili su čudovišta, iz zabave, iz hobija, iz sporta.“

Logično, zašto bi se tako zvali ako nisu lovili čudovišta.

„Naime, moj brat je u nekakvom projektu na sveučilištu uspio napraviti stroj koji radi prolaz između svjetova ili dimenzija, ne razumijem točno. Uh, ako vam je ovo do sada bilo ludo i na granici fantazije, dobro se pripremite, jer slijedi onaj najluđi dio. Izgleda da su uspjeli otvoriti prolaz do samog pakla. Da pakla. Kroz taj prolaz su uspijevali namamiti bića iz paklenog svijeta u naš svijet, te su ih zatim lovili i ubijali za trofeje,“ – objašnjavao je profesor i pritom osjetio olakšanje što je svoj sumnju napokon podijelio s nekim.

„I iz tog portala je izašao wendigo kojeg su ubili, onaj na slici?“ – upita Matticus, iako je pitanje više zvučalo kao točka na I cijeloj priči.

„Točno tako. Prema zadnjim bratovim riječima, izgleda da su uspijevali kontrolirati portal i zatvarali bi ga odmah nakon izlaska nekog bića u naš svijet.“

Matticus je šutke gledao profesora Esha koji je pokušao ispiti još jedan gutljaj kave iz prazne šalice. „Dobro, zvuči interesantno, vrlo. Postoji li poveznica između portala vašeg brata i karantene na Cape Bretonu?

„To je ono što želim da istražite, između ostalog.“

 

***

 

Gledajući iz daljine ulaz u Agarthu izgledao je kao tunel, ali mnogo veći. S lijeve i desne strane spajale su se ceste na veliko parkiralište koje se nalazilo oko kilometar od ulaza. Od parkirališta do ulaza u Agarthu vodile su dvije pješačke zone, za putnike koji ulaze i one koji izlaze. Neka vrsta zelena milje pod budnim okom teško oklopljenim pripadnika osiguranja kompanije Panthalassa koja je upravljala Agarthom. Sigurnost je bila na prvom mjestu.

Putnici su prolazili kroz niz kontrolnih točaka, jedan po jedan, gdje ih je osiguranje obrađivalo kako bi otkrile i izdvojili sumnjive sobe i njihove skrivene namjere. Dozvoljena prtljaga je minimalna. Putnicu su morali koristiti specijalne, prozirne kofere koje je Panthalassa proizvela isključivo za putovanje kroz podzemne crvotočine Agarthe.

Vlakovi u Agarthi imali su vrlo mali kapacitet prihvata putnika, samo pedeset sjedećih mjesta. Jer, putovanja kroz unutrašnjost Zemlje nisu osmišljena i izgrađena za masovna putovanja, poput zračnih ili željezničkih terminala, već za mali kontrolirani broj putnika u vlakovima koji su probijali prostor u tajanstvenim crvotočinama. Kompanija Panthalassa je u svojim marketinškim kampanjama tvrdila da je to bila želja onoga tko je Agarthu ostavio čovječanstvu u nasljeđe.

Kolona putnika brzo se kretala kroz kontrolne točke, a putnici su uglavnom bili sredovječni poslovni ljudi koji mogu izdvojiti novac za putovanje kroz Agarthu. Matticusu je kao samostalnom Tiamatovom agentu, agencija osigurala pet putovanja godišnje, te je četvrto po redu odlučio iskoristiti u ovome zadatku.

Prošavši zadnju kontrolnu točku našao se u ogromnoj podzemnoj dvorani. Ispred sebe na zidu ugledao je ekran s reklamom na kojoj je pisalo „Dobro došli u Agarthu.“ Niže niz dvoranu u daljini ugledao je na desetine manjih tunela koji su vodili do vlakove za pojedine destinacije.

„Dobar dan.“ Pozdravio je mladu službenicu na info pultu kako bi se registrirao za putovanje. Neprobojno staklo bilo je između Matticusa i službenice u smeđo - crnoj uniformi Panthalassa korporacije. Kapu korporacije podignula je visoko kako bi oslobodila čelo, rastegnula osmijeh i ljubazno uzvratila pozdrav.

„Dobar dan i dobro došli u Agarthu. Prvi puta putujete?“

„Ne, bilo je prilika prije,“ – odgovori Matticus gledajući službenicu ravno u plave oči kao da je želio prepoznati nekog u njezinom liku. Bila je vrlo slična nekome iz prošlih dana, ali nije mogao dokučiti kome. Službenica osjeti nelagodu, odmakne pogled i kaže – „molim vas identifikacijsku iskaznicu.“

Gdje sam te prije susreo?

„U redu je, imate još dva putovanja na raspolaganju. Koje je vaša današnja destinacija?

„Montreal,“ – ispali Matticus znajući da je izlaz iz Agarthe u Montrealu najbliži Cape Bretonu.

„Odlično, vlak polazi za nešto manje od jednog sata. Samo ravno kroz hodnik broj 11. Pričekajte na terminalu ukrcaj. Moram vas podsjetiti, zabranjeno je razgledavanje i zadržavanje u hodnicima sukladno sigurnosnim pravilima.“

„Hvala,“ – kaže Matticus i krene prema hodniku broj 11 vukući prozirni kofer koji je otkrivao sadržaj njegove prtljage.

„I ne zaboravite ispuniti upitnik o kvaliteti usluga Panthalassa korporacije.“

 

***

 

Tiamatova zgrada u Montrealu bila je deset katova visoka kocka crne boje, a vrh je krasila neonska reklama s imenom agencije, a prvo i zadnje slovo T, bilo je veće i jače naglašeno. Slaba svjetlost probijala je iz unutrašnjosti crne zgrade u tamnu noć i prizor je bio vrlo nestvaran i ne ovozemaljski. Djelovala je kao zgrada koja skriva mnogo tajni, što je na kraju priče bilo i istina. Matticus se sjetio dana kada je Tiamat bio samo detektivska agencija specijalizirana isključivo za istražiteljske usluge i u tome su bili najbolji. Zatim, poslovanje se širilo na elitno osiguranje i lova na ucijenjene glave. I tu su bili noćna mora za sve one loše momke na čije su glave raspisane nagrade. Tiamatovi agenti slijedili bi ih do kraja svijeta i nikad ne bi odustajali.

Danas je Tiamat nešto drugo od onoga što je bio u svojim slavnim počecima. Iza kulisa, prisutni su u znanstvenim i arheološkim istraživanjima, financiraju nove projekte i tehnologiju i u stalnoj su utrci za novim otkrićima koja ima ostvaruju moć, novac i utjecaj.  Sve je to bilo previše za Matticusa Nemetha, jer nije imao ambicija penjati se na Taimatovoj hijerarhijskoj ljestvici i bez pogovora prihvaćati zadatke koje nije želio. Nakon petnaest godina i ostvarenih uvjeta zatražio je licencu samostalnog Tiamatovog agenta. To ga je udaljilo iz krutog zapovjedništva u samostalne vode, gdje je kao privatni istražitelj birao zadatke, ali uz puno pravo na Tiamatov brend i njihovu logističku pomoć. Naravno, licencu je morao godišnje plaćati u prilično visokom iznosu.

Bilo je oko 19 sati kada je Matticus ušao u Tiamatovo sjedište u Montrealu. Zgrada je bila skoro prazna jer je većina zaposlenika završila s radom. Dva zaštitara oprezno su promatrala Matticusa kako se približavao recepciji.

„Dobro večer,“ – pozdravi i pruži crno zelenu Tiamatovu iskaznicu recepcioneru azijskog porijekla.

Japanac, možda Koreanac sumnjičavo uzvrati pozdrav i nastavi s procedurom.

„Molim vas stavite lijevi dlan na uređaj desno.“

Matticus posluša naredbu i stavi dlan lijeve ruke na malu staklenu površinu. Zelena traka svjetlosti prođe ispod dlana.

„Molim još desnu ruku.“

Zuuuuum, čuo se prigušeni zvuk, slično kao kod fotokopirnog aparata.

„Zahvaljujem, ali još zadnja provjera. Molim vas približite glavu i pogledajte zaslon na lijevoj strani.“

Kao stručnjak za sigurnost razumio je važnost provjera identiteta, ali ponekad su mu ovakve stvari išle na živce, pogotovo kada ga recepcioner studentske dobi provjerava kako sitnog uličnog kriminalca.

Znam da radiš svoj posao mali, ali još si bio na sisi dok sam gradio Tiamatovu slavu.

Naglo recepcioner razvuče široki osmjeh koji bi mu se spojio na zatiljku da nema uši i veselo pozdrav. „Dobro večer i dobro došli u Montreal, gospodine Nemeth. Kako vam mogu pomoći?“

„Trebat ću prijevoz do Cape Bretona, pištolj, nešto malo zaliha i prikladnu odjeću.“

„Naravno, sve možete dobiti ujutro. A do tada se smjestite u apartmanu za goste na osmom katu. Izvolite karticu za ulaz. Za večeru, iz sobe nazovite 111, služe je do 21 sat.“

 

***

 

Teški sivi oblaci prekrili su Cape Breton i nisu dozvolili suncu prolaz od kada su se počele događati neobične pojave. Stanovništvo koje je odlučilo ostati na otoku bilo je sumnjičavo prema strancima i svim istraživačkim ekipama koje su proučavala crna pulsirajuća korijenja koja su se pojavila na otoku. Pričalo se o iznenadnim crvenim bljeskovima iz kojih su izlazila zastrašujuća bića, a policija je imala pune ruke posla loveći ih uz pomoći naoružanih građana.

Vozeći su u automobilu Matticus nije primijetio prolaznike, a dječja igrališta bila su prazna. Poneko vozilo zaustavilo bi se ispred supermarketa, a ljudi bi užurbano kupovali veće količine hrane i drugih potrepština s ciljem stvaranja zaliha. Sve je izgledalo kao da se grad priprema na dolazak uragana, samo ovaj puta prirodna katastrofa nje bila prijetnja. Prijetnja je bila nepoznata, iznenada se pojavila i počela mijenjati otok, a nizovi neobjašnjivih događaja utjecao je na ponašanje ljudi. Zbog straha od nepoznatog postali sumnjičavi i agresivni.

U daljini Matticu je primijetio crni helikopter kako kruži oko neke točke na tlu, a zatim se udaljio još više i nestao s horizonta. Helikopter nije imao obilježja koja bi ga identificirala.

Još je uvijek bio pod dojmom policijske postaja koju je malo prije posjetio u cilju prikupljanja više informacija, što se točno događa na Cape Bretonu. Postaja je izgledala više kao utvrđeni bunker u ratnoj zoni, nego kao mirna policijska postaja u provincijskom gradiću. Policijski automobili bili su parkirati kako bi napravili barikadu i otežali pristup u postaju, a na krovu su se nalazili naoružani stražari. Uočio je i snajperistu.

U postaji je dobio informacije da se stvorenja pojavljuju noću. Najčešće tamo gdje ima najviše pulsirajućeg korijenja koje izvire iz tla. Ima ih različitih vrsta, a najopasniji su oni najveći. Otprilike stotinjak kilograma, velika glava, zastrašujuće ralje, mišićavo ljigavo tijelo s paukolikim nogama, dvije sa svake strane. Nije primijećena veća inteligencija, a love i ubijaju kao bi se hranili. Proždiru sve od ljudi do životinja. Srećom, može ih se ubiti. Precizan hitac u glavu ili prsa ih obara. Čak je skupina ljudi jednog takvog zatukla palicama, ali biti nenaoružan i jedan na jedan s takvom zvijeri nije baš obećavajuća situacija za sretan završetak.

Na kraju razgovora pitao je debeljuškastog policijskog šerifa ima li bilo kojih informacija o profesoru Borisu Eshu sa sveučilišta Cape Breton. Dobio je negativan odgovor uz protupitanje zašto ga on zanima. Prijatelj iz mlađih dana, odgovorio je.

Je li moguće da je on odgovoran za demonsku invaziju.

 

***

 

Matticus je ostavio automobili ispred ulaza u sveučilišni kampus. Ograda ukrašena njegovanom živicom pružala se na stotine metara s obje strane i okružila je veliko broj sveučilišnih zgrada, parkova i sportskih igrališta. U nekim normalnim okolnostima kampus je bio raj za studente. Pružao im je sve potrebno za život, od obrazovanje do sporta i zabave. Sada prazan, u magli i sivilu, prepun crnih pulsirajućih korijena koji su izmigoljili iz zemlje izgledao je kao grad duhova.

Vrata na ogradi bila su zaključana, te ih je Matticus bez većeg napora preskočio. U obližnjoj portirovoj kućici nije bilo nikoga, jedino je mali televizor pokušavao uhvatiti signal nekog TV programa. Ali uzalud, smetnje su bile jače. Matticus ga je isključio iz struje i tišina je opet preuzela glavnu ulogu. Osvrnuo se naokolo kako bi još jednom provjerio ima li opasnosti na vidiku. Rukom prođe lagano preko pištolja ispod jakne, kao da ga je pomilovao. Desnom rukom provjeri dršku wakizashi na leđima. Sve je bilo na mjestu i oprezno krene prema ulazu u glavnu sveučilišnu zgradu izbjegavajući pulsirajuće korijenje koje se migoljilo oko nogu.

Prostrano predvorje bilo je demolirano i jasno se vidjelo da je kroz njega prošlo nešto što nisu bili studenti poslije zadnjeg sata predavanja. Razbacane stolice bile su naokolo, srušen aparat za vodu napravio je malu poplavu, razbijen aparat za kavu žmigao je poput semafora.

 

Matticus je ušao dublje u predvorje iz kojeg su se nastavljali hodnici i stepenice koje su vodile na katove. Vrata lifta nisu se mogla zatvoriti i neumorno su udarala u odbačeni studentski ruksak koji im je stao na put. Bio je to jedini zvuk kojeg je čuo. Lagano nogom udari u ruksak koji klizne u lift i vrata se napokon zatvore. Kao da je lift odahnuo. Tišina je opet zavladala. Čuo je samo svoje korake, ali osjeti nemir duboko u sebi. Nije bio sam. Oprezno se okrene vadeći pištolj iz futrole pod pazuhom. Nema nikoga. Nastavi dalje, ali nije znao gdje točno treba ići i gdje pronaći profesora Boris Esha ili bilo koji dokaz njegove upetljanosti u zbivanja u Cape Bretonu. Želio je pronaći nešto što će mu otkriti gdje je točno profesorov kabinet.

U krimi serijama, tamo bi sigurno bio neki dokaz.

Tap, tap, tap... čuli su se koraci iz hodnika s desne strane. Zapravo, nešto tvrdo je u udaralo u pločice na podu hodnika u ritmu hodanja.

Kandže, četiri noge ili više!

Matticus je bio spreman, pištolj je uperio u mračan hodnik, zauzeo gard i čekao ono što će iskočiti iz hodnika. Zvijer je na trenutak stala kada je ugledala žrtvu, te ga je fokusirano proučavala, zatim se katapultirala u napad. Uspio je ispaliti dva hitca iz pištolja, ali zvijer ga je u munjevitom naletu ipak srušila i prignječila. Raširena usta, oštri veliki zubi, kovitlavi kvrgavi jezik i grozan smrad bili su na par centimetara od lica, ali zvijer nije imala snage za završni udarac. Osjetio je kako nešto toplo kaplje iz grotesknog tijela. Uspio ju je raniti u naletu. Pištolj mu je ispao u padu, ali wakizashi je već bio u ruci, te ga je zabio u bok zvijeri koja je zastrašujuće kriknula i izdahnula.

„Ubio si wendiga, kakvo prekrasno stvorenje,“ – čuo je glas dok se oslobađao mrtvog tijela zvijeri.

„Prekrasnog stvorenja, pa i ja sam prekrasno stvorenje,“ – bijesno odgovori Matticus, šokiram bliskim susretom s demonskim bićem, ali i komentarom kojeg je upravo čuo. Spremio je mač u koricu na leđima, podigao pištolj s poda i bolje pogledao u smjeru glasa. Ugledao je potpuno običnog muškarca na pragu pedesetih. Sako, košulja, traperice, naočale, izgledao je baš obično. Da se pojavi na tulumu, drugi dan nitko ga se ne bi sjećao.

„A izgleda i opakije stvorenje.“ – doda Matticus, zadovoljan što je izvukao živu glavu.

„Istina, vi ljudi ste opaka i nemilosrdna biča.“

„Vi ljudi..., a što ti jednorog?

„Ja više nisam ljudsko biće i moram priznati osjećaj je neopisivo izvrstan. Napokon sam oslobođen svih ljudskih mana, empatije, strahova, ljubavi, mržnje, nadanja. Napokon mogu razmišljati i spoznati na višem nivou. Misli su mi jasne i bistre.

Matticus se opet prebacio u oprezniji mod, izgleda ovo ipak nije prijateljska faca. Odlučio je pištolj ne spremati u futrolu i koncentrirao se na lice čovjeka u sablasnom hodniku napuštenog sveučilišta. Prisjetio se fotografije koju mu je pokazao Ivan Esh i prepoznao crte lica njegovog brata.

„Boris Esh, pretpostavljam?“

„To je ono što sam prije bio, ali da možeš me tako zvati, bit će ti lakše doživjeti me. Sjećam se, vama ljudima imena su važna da bi nešto razumjeli.“

Matticus je šutke stajao i promatrao pojavu koja za sebe kaže da je nekoć bila Boris Esh. Tisuću misli su mu prošle kroz glavu, je li opasan, kako dalje voditi razgovor, što će učiniti ako mu spomenem brata?

„Tvoj brat, Ivan Esh me poslao da te nađem i nagovorim da napustiš Cape Breton.“

„Moj brat,“ – nasmiješio se. „ Ja nemam brata, a ako misliš na Ivana onda imam sudionika u zločinu, ako se to može nazvati zločinom.“

Zar uvijek mora biti neočekivano obrat?

Matticus ovo nije očekivao niti u najluđem scenariju. Ivan Esh platio je ogroman novac za ovu misiju, poslao me na drugi kraj svijeta, a sada tuš u hladnoj vodi – Boris nije njegov brat. Morao je saznati cijelu priču, zbog osobne znatiželje i izvještaja za Tiamatovu bazu koja ludo želi imati što više saznanja o ovakvim slučajevima i ne štedi na isplati.

„Ako mu nisi brat, izgleda da ne znam prave motive mog klijenta.“

„Klijenta? Pretpostavljam, ti is neka vrsta specijalnog istražitelja. Sudim prema načinu kako si ubio dražesnog Wendiga,“ – zaključi Boris Esh, odnosno ono što je nekada bilo Boris Esh.

„Da, jesam.“

„Prošećimo do mog kabineta za nastavu, nije daleko, tamo će mi biti lakše sve objasniti.“

Matticus je oprezno pratio neobičnu pojavu kroz mračne hodnike sveučilišne zgrade. Krici demonskih stvorenja čula su se u daljini, a zatim pucnjevi iz pištolja, ne, iz automatskog oružja, opet zvuk helikoptera u daljini. Apokalipsa i preživljavanje nadvile su se nad Cape Breton.

Jesam li ispravno odlučio kada sam krenuo za ovim čudakom? Samo da mi automobil bude u redu kada završim s njim - u filmovima uglavnom neće upaliti. Ispucao sam tri metak, ostaje mi još dvanaest. Bile su misli koje su bljeskale u glavni.

„Uđi slobodno, to je moj radni kabinet gdje sam provodio najveći dio svog poslovnog života pokušavajući studentima objasniti kako matematikom objasniti neobjašnjivo,“ – reče Boris Esh otvarajući jednostavna drvena vrata na kraju hodnika kojeg su krasile razbacane stolice, papiri studentskih skripti i uvele biljke u glomaznim teglama. Na vratima je pisalo dr.sc. Boris Esh, eksperimentalna matematika u prostoru i vremenu.

„Jebem ti,“ – uzvikne Matticus i uperi pištolj u preružno stvorenje koji je stajao nasred sobe. Ličilo je na psa koji se propeo na zadnje noge, ali prednji udovi bili su mu dugački kako kod majmuna. Ispustio je krištavi zvuk koji je podsjećao na parenje mačaka u veljači.

„Ne!“ – povikne Esh i stavi ruku na Matticusove u kojima je čvrsto držao pištolj. Pogledom uhvati pogled ružnog stvorenja i na trenutak oboje zastanu kao da su razgovarali telepatski. U sljedećem trenutku demonsko stvorenje potrči prema otvorenom prozoru, skoči i nestane u sumraku.

Kao da se ništa nije dogodilo, Esh započne svoju pričom. „Bio je uobičajeni radni dan na sveučilištu, zadnja grupa studenata završila je s vježbama, baš u ovome kabinetu, a ja sam planiramo ostati još malo kako bi dovršio i pripremio dijelove posla za sutra. Sjedio sam za radnim stolom, upravu ovdje, kad se prostor ispred mene zamutio. Baš kao mutni krug na sredini sobe. Protrljao sam oči, jer sam pomislio da mi se od umora pričinjava. Krug je i dalje bio tamo i nešto se događalo u njemu i postao je veći. Zatim se u njemu pojavila ruka, pa druga ruka, noga i u moj kabinet je zakoračio nepoznati čovjek. Krv mi se zaledila u žilama i nasmrt sam se uplašio. U istom trenutku sam želio vrištati i pobjeći, ali stajao sam ukipljen, od šoka nisam se mogao pomaknuti. A zatim mi se obratio; "Ne boj se, želim samo tvoju pomoć."

Razgovarali smo dugu i ispričao mi je nevjerojatne stvari. Pričao mi je o svijetu iz kojeg dolazi, a ja njemu o našem svijetu u kojeg je zakoračio. Postao sam znatiželjan i počeo mu postavljati sve više pitanja, a odgovore koje sam dobivamo bili su na granici ludila, užasavali su me, ali istodobno uzbuđivali.

„Znači on je napravio prolaz u naš svijet, ali kako, čime?“ – upita Matticus.

„U jednom od naših sljedećih susreta pokazao mi je kako. Kroz prolaz doveo je onu mašinu tamo,“ – odgovori Boris Esh i prstom pokaže na čudnovatu napravu na drugom kraju kabineta. Matticus nije mogao usporediti stroj iz drugog svijeta s ničime poznatim. Materijal je bio...možda organski ili kožnat, ali skoro proziran. U stroju je vidio svijetla, koja bi se najviše mogla pripisati plavoj bolji i bijelu izmaglicu.

„Ne vraćam se više u svoj svijet, a za uzvrat ostavljam ti mašinu.“ Rekao je nakon što mi je pokazao tu čudnovatu napravu.

„Pristao sam mu pomoći, te sam ga primio u svoj dom i predstavio ga prijateljima i kolegama kao mlađeg polubrata. Potrošio sam malo bogatstvo kako bi mu stvorili identitet i državljanstvo i uskoro je i pravno postao moj brat Ivan Esh, pardon polubrat. Već iste godine upisao je fakultet, u rekordnom roku ga završio, zaljubio se u studenticu iz Europe koja je bila kod nas u programu zamjene studenata i s njom otišao u Njemačku. Dalje vjerujem znaš, čak možda više nego ja.“

„Izgleda prilično izokrenuta priča, samo od kuda je on zapravo došao? – upita Matticus i prekriži ruke na prsima iako mu je pištolj bio u šaci. U nevjerici se prisjećao razgovora s Ivanom Eshom u gradskoj kavani.

Što mi je promaknulo? Zar je moguće da me je unajmio demon iz nekog drugog svijeta? Koja mu je uistinu namjera? Što mi je želio reći?

„Iz svijeta u kojem žive sva ljudska vjerovanja, svi strahovi, iz svijeta noćnih mora i demona. Ljudski mozak ima ogromnu energiju i ako veliki broj ljudi vjeruje u istu stvar ona se manifestira u tom svijetu. Zanimljivo je, manifestira se samo ono od čega ljudi strahuju, a ono čemu se nadaju, čemu se vesele – ne manifestira se apsolutno ništa. Najbolji primjer, ljudi se boje pakla i on postoji u tom svijetu, a raj kojeg žele i priželjkuju ne pojavljuje se.

„Baš razočaravajuće.“ – odgovori Matticus, na trenutak zašuti, a kroz glavu mu prolete zabrinjavajuće misli. „To ti je sve on ispričao i ostavio ti je taj čudni stroj koji može napraviti prolaz u pakao?“

"Da."

Matticus je polako počeo slagati mozaik cijele priče. Pulsirajuće korijenje i sva ta demonska bića koje je vidio od kada je stigao na Cape Breton došli su kroz portal kojeg je napravio taj stroj. Uskoro je dobio i potvrdu priče.

„I ne samo u pakao, već i u druga mjesta kojih se ljudi masovno bolje i u koje vjeruju,“ – reče Boris Esh i nastavi govoriti.

„Godinama smo se zabavljali i otvarali portale i čekali da kroz njih prođu čudovišta iz drugih svjetova. Zatim bi ih lovili iz zabave i skupljali trofeje. Da, osnovali smo Ligu ubojica čudovišta. Možeš li samo zamisliti koliko je bilo zabavno loviti i ubiti vukodlaka.“

Ubio sam jednog prije nekoliko godina.

„A zašto je show prestao, ako vam je već pružao tako dobar provod?

Boris Esh se uputi prema radnom stolu koji je očito bio njegova središnjica u radu sa studentima, sjedne i odgovori. „Pomicanje granica, nezasitnost, želim još sindrom. S vremenom čudovišta nisu bila dovoljna, želio sam neki jači doživljaj. Nedavno, odvažio sam se i kroz portal ušao u njihov svijet. Sa mnom je pošlo još nekoliko studenata. Bili smo oprezni, najprije smo ušli samo na trenutak, zatim na nekoliko minuta, minute su se pretvorile u sate, sati u dane. Mjesecima smo istraživali taj drugi svijet i naposljetku nam se svidio. Odječali smo da sve više pripadamo tom drugom svijetu, a sve manje ovom tu, gdje smo sada. I tako je sve krenulo nizbrdo.“

Ustane se i odmakne od stola i polako približi Matticusu.

„Ja ću se sada vratiti tamo gdje želim biti, a tebe molim samo za jednu stvari. Kada prođem kroz portal uništi mašinu, isprazni spremnik pištolja u nju. Vidiš, što se dogodilo na Cape Betonu, miješanje entiteta različitih svjetova i nije baš dobra ideja. Neka sada sve prestane i neka se sve vrati u normalu, koliko je moguće. Hoćeš li to učiniti za mene i za svijet?

Znam da hoćeš.

 

***

 

Ulični propovjednik duge crne kose i neuredne brade, obučen u vrećastu odjeću, nalikovao je više na beskućnika nego na propovjednika. Tumarao je gužvovitim gradskim ulicama tražeći one kojima bi prenosio svoje vjerovanje. Hladna prosinačka noć je već odavno bila pala na grad kada je ugledao zaljubljeni par koji mu je prilazio u susret. Unio im su u lijep mlada lica i rekao.

“On je među nama, apokalipsa dolazi!”

 

Pridružite nam se na Facebooku

Tags

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi