Između svjetova

Svjetlost munje na trenutak je obasjala veliki zračni brod u obliku cigare koji se kretao mračnim nebom. Grmljavina i jaka kiša oglušili su buku višemetarskih propelera koji su tjerali zračnu grdosiju ravno kroz oluju prema Polaris Sjeveru. Mega gradu koji se nalazio daleko na sjeveru. Unutar luksuznog putničkog prostora Matticus Nemeth sjedio je do prozora zamišljenog i odsutnog pogleda upućenog u kišnu noć.

zračni brod, cepelin

Iako je kroz prozor mogao vidjeti samo tamu i pokoju munju popraćenu grmljavinom, uporno je pokušavao uočiti tragove svjetla i života daleko ispod na tlu.  Kiša je lijevala kao da se samo nebo otvorilo i nije nimalo činila put ugodnim. Okrenuo je glavu od prozora i pogled uputio u raskošnu unutrašnjost. Brod je mogao povesti do 120 putnika, ali činilo se da ih je upola manje na ovome putovanju. Većina ih je nelagodno i u prekrivenom strahu sjedila u separeima i uz priču nestrpljivo čekala slijetanje ili barem slabljenje oluje. Bilo je i onih koji su uznemireno šetali putničkim prostorom koji se protezao od strojarnice na stražnjem dijelu broda do pilotske kabine na pramcu.

Još jedan udar groma odjekne negdje u blizini zračnog broda i još jednom uplaši putnike, koji iako spremni na grmljavinu nisu mogli prikriti nemir. Osjećali su sav bijes prirode i slabost stroja naspram nje.

„Ne trebate se bojati.“  Matticus začuje glas koji ga vrati iz razmišljanja u prisutnost bučne putničke kabine. Glas je bio blagi i umirujući, pun pozitivnog samopouzdanja i vjere koji u ovoj situaciji svakako godi čuti.

„Osobno sam blagoslovio ovaj brod prije šest godina kada je sagrađen i koliko mi je poznato nikad nije zakasnio“ – nastavi umiljati glas, a blagi ton probudi Matticusovo zanimanje. Okrene glavu u smjeru nepoznatog glasa i ugleda svećenika Mitre srdačnog lica. Plave su mu oči odavale fokusirani pogled. Bio je muškarac u ranim četrdesetima, a tijelo mu je odavalo dobru formu.

Otkuda sad ti?

„Hmm, sad se osjećam sigurnije i znam da će naše putovanje sretno završiti.“ – odgovori Matticus prihvaćajući razgovor s neznancem i nastavi. „Moram priznati da vas u ova dva dana koliko traje putovanje nisam primijetio, a sluge Mitre su vrlo prepoznatljivi u svojoj tamno ljubičastoj odori.

„Bio sam se povukao u kabinu i proučavao neke od Mitrinih poruka. Znate, toliko toga je skriveno u njegovim svetim tekstovima i samo čeka otkrivenje koje treba prenijeti svijetu. A kako se putovanje bliži kraju, poželio sam malo noge protegnuti i izaći među ljude.“ – reče svećenik gledajući na ručni sat.

„Za točno petnaest minuta ugledat ćemo svijetla Polaris Sjevera. Vidjet ćete niti ovaj puta Skyburg neće kasniti. Sam Mitra ga štiti u ovom groznom vremenu.“

„Ako vi tako kažete, ne preostaje mi ništa drugo nego vjerovati vam.“ – nasmiješi se Matticus rukom prelazeći kroz svoju crnu kratku bradu. „Nego, recite vi meni Oče, što vas dovodi u Polaris Sjever?“

„Da ste pažljivije pročitali te novine sa stola vidjeli biste da uskoro počinje godišnja konferencija svećenstva Mitre. Ove godine je u Polaris Sjeveru, a ja kao predstavnik okruga južne Europe imam čast i osobno veselje što sam sudionik konferencije.“ – ponosno će sljedbenik Mitre malo glasnijim tonom u želji da ga svi putnici u blizini čuju.

„Nisam baš čovjek od vjere i članak o konferenciji jednostavno sam preskočio. Nadam se da mi nećete zamjeriti... Padre.“

 „Oh, nipošto, nipošto. Nas svemoćni Mitra ući cijeniti iskrenost i otvorenu dušu, a kako vi i dalje srdačno razgovarate sa mnom, iako nemamo iste poglede na život i smrt, znači da imate otvorenu dušu ... gospodine ... kako ste rekli da je vaše ime?“

„Moje ime je Matticus Nemeth, a vi ste?“ – uljudno se predstavi i pruži čvrsti stisak ruke svećeniku.

„Ja sam Laslo Paninski, veliki propovjednik i sluga sjajne crkve odane Mitri. Zadovoljstvo mi je upoznati vas gospodine Nemeth.“ – uzvrati jednako tako čvrstim stiskom ruke, te se kiselo nasmiješi. Matticus je tek tada uočio visoku, mršavu, pomalo pogrbljenu, ali vrlo karizmatičnu pojavu svećenika s dubokim plavim hipnotizirajućim očima koja se nadvila nad njega dok su se rukovali. Ruka mu je bila hladna, blijeda i košćata.

„Recite mi, što vas dovodi u Polaris Sjever?“ – zapita svećenik dok je ponovno namještao visoko tijelo u udobni položaj.

Upravo kad mu je Matticus želio odgovoriti začuje se vrlo ugodni glas iz zvučnika koji su bili postavljeni u pravilnim razmacima duž cijele unutrašnjosti zračnog broda.

Još bolje, barem mu neću odgovoriti.

„Dragi putnici, govori vam kapetan Militko. Unatoč lošem vremenu naše se putovanje konačno bliži kraju. Kroz nekoliko minuta pristat ćemo na putnički terminal Polaris Sjevera. U svoje osobno ime, u ime članova posade, te u ime kompanije zahvaljujemo se svima na ukazanom povjerenju. Nadam se da ćemo letjeti još koji puta zajedno.“ – zborio je kapetanov duboki glas iz zvučnika.

„Izgleda da ste ipak bili u pravu oče Paninski, Skyburg nije kasnio.“ – nastavi Matticus kada ga opet prekine glas kapetana Militka iz zvučnika.

„Želio bih dodati, ako netko od putnika ima odredište na drugom kraju grada može ostati na brodu, pružit ćemo mu besplatnu petnaestominutnu vožnju do hangara za zračne brodove, gdje Skyburg ide na zasluženi odmor. Samo, najljubaznije molim one koji će nastaviti kratko putovanje neka dođu u glavni salon. Zbog zajedničke sigurnosti. Hvala vam još jednom.“

Matticusovo krajnje odredište je bilo u blizini hangara za brodove, te je odlučio prihvatiti iznenadnu ponudu kapetana i ostati na brodu. Kiša je i dalje lijevala, te bi taxijem ili javnim prijevozom u ovo doba noći potrošio mnogo više vremena. Ovako će ipak uštedjeti na vremenu, a dobiti udobnost i sigurnost.

Nakon kapetanove poruke u zračnom brodu nastala je gužva i buka. Užurbani putnici izlazili su iz svojih kabina, a salon sa separeima i barom počeo se prazniti. Glasovi i galama dolazili su odasvud. Svima je laknulo što je putovanje po nevremenu završilo. Djeca su trčala naokolo u veselju i smijehu, zaigrana i bezbrižna. Već za nekoliko minuta glavnina putnika se spustila na donju palubu, gdje su se nalazili izlazi iz broda. U sljedećih pet minuta, svi koji su namjeravali izaći bili su na izlaznoj palubi čekajući u redu za izlazak.

Odjednom u brodu je zavladala skoro savršena tišina. Samo su razbacani ostaci hrane i ostalog smeća u salonu koji je sada izgledao vrlo prljavo, odavali da je malo prije tu boravilo na desetine nervoznih putnika. Vani je i dalje kiša održavala isti ritam, kao da nema namjeru stati. Barem je tako izgledalo, promatrajući nevrijeme kroz prozor zračnog broda.

Matticus prođe pogledom kroz salon kako bi doznao tko je još od putnika odlučio nastaviti vožnju. Nimalo iznenađen, ugledao je i dalje bezbrižno lice Lasla Paninskog kako se blago smješka. Na drugoj strani prostorije sjedila je žena u tamnoj elegantnoj haljini koja je od struka široko padala. Kožni korzet oblikovao joj je vitko tijelo, dok joj je na glavi stajao savršeno namješten šešir s perjem. Ispred nje na stolu bili su razbacani papiri, kao da je užurbano vodila bilješke. Sigurno je novinarka, pomislio je Matticus.

Tamo dalje, na suprotnom kraju salona, za šankom sijedio je zamišljeni čovjek u pomalo neurednom odjelu koje je izgledalo kao da je spavao u njemu. Oko vrata mu se nalazila olabavljena kravata. Crni brkovi, guste spojene obrve i naborana koža odavale su zrele godine, oko pedesete. Na nogama je imao čizme od zmijske kože. Ispred njegove tmurne pojave, na šanku nalazila s mala čašica žestokog pića.

Zar ga je već uspio dobiti?

Konobar koji se nalazio s druge strane šanka očito je popustio pritisku mušterije koja je nestrpljivo inzistirala na žestokom piću, budući da je službeni dio leta završio.

Svećenik, mlada novinarka, pripiti muškarac, konobar i ja. Tu se još nalazi kapetan, možda još koji član posade potreban za spuštanje zračnog broda. Razmišljao je Matticus.

Sijedili su nelagodnoj tišini dok se zračni brod polagano dizao kako bi postigao pravu visinu za put do hangara. Kiša je i dalje lijevala. Odjednom, začuje se strahoviti udar groma kao da je pogodio u trup broda. Ali, zvuk je ovaj puta bio nekako drugačiji, jak i prodoran, kao da je deset gromova udarili u isto mjesto i isto vrijeme. Svatko od putnika naglo poskoči u strahu, promatrajući jedni druge kako bi se uvjerili je li brod preživio udar.

„Uh, ovako glasan udar groma do sada nisam doživio, a nisam baš tako mlad“ – reče Laslo Paninski čije lice više nije odavalo opuštenost. Zabrinutost je sada bila na njegovu licu. Pokušao je svećenik ponovno započeti priču s Matticusom, ne bi li odbacio nelagodu koja se stvorila nakon udara groma. Brod je u njihovim očima sada izgleda još više sablasno prazan, samo s nekolicinom putnika.

Dobro je, ne padamo.

„Osjećate li nekakav čudan, slatkasti miris Oče?“ – zapita Matticus. „Da nije grom oštetio ventilacijski sustav?“

„Imate pravo i ja osjećam miris kojeg ne mogu povezati s ničim poznatim. Vrlo moguće da je grom oštetio ventilaciju.“

„Nadam se da je samo ventilacija u pitanju. Za nekoliko minuta bi trebali sletjeti, pa malo vrućine bez ventilacije neće biti problem. Izgleda nema požara, inače bi se oglasio alarm i sustav za samogašenje“ – nastavi Matticus. Nakon njegove rečenice oboje su zašutjeli. Zavladala je opet grobna tišina.

Preostali putnici sjedjeli su šutke i promatrali okolinu, kao da preispituju svoju odluku zašto su nastavili let do hangara. Možda je bilo bolje da su izašli na glavnom terminalu s većinom putnika. Čak se nakon udara groma prestalo čuti nevrijeme i zvuk kiše koja pada po tijelu broda. Čuo se jedino prigušeni rad motora.

Nešto se dogodilo. Nevolje uglavnom ovako započinju. Ova tišina nije stvarna, sve je nakon udara groma postalo drugačije. Kao... kao da svijet izvan zračnog broda ne postoji. Razmišljao je, ali svoj osjećaj nije želio odmah podijeliti s ostatkom putnika, još je bilo prerano za to. Nagon za preživljavanje govorio mu je da analizira situaciju što prije i ne gubi kontrolu. Ako se uistinu nešto neobično dogodilo, naći je izlaz iz te neprilike. Učinio je to mnogo puta.

Promotrio je suputnike još jednom i vidjelo se da je svatko nemiran i na svoj način se nosi s iščekivanjem. Dobroćudno lice Lasla Paninskog postalo je napeto, stalno prisutni smiješak je nestao. Napeto je zurio kroz prozor broda tražeći odgovor što se dogodilo. Dama preko puta je ustala, te je nervozno gledala na sat i šetala naprijed – nazad. Gospodin u zgužvanom odijelu natezao je već treću čašicu konjaka, dok je barmen uznemireno brisao šank. Pokreti su mu bili brzi i nekontrolirani. Kao član posade, bio je naviknut na vožnju u praznom brodu i u svim vremenskim uvjetima, ali sada mu je tijelo odavalo nervozu. Izgleda da se ipak nešto neobično dogodilo.

„Oprostite.“ Pojavi se dama u kožnom korzetu pred separea gdje su sjedili Matticus i Paninski. „Sudeći prema mom satu vozimo se više od petnaest minuta, zar se ne bi trebali već spuštati pred hangar? Barem je tako najavio kapetan.“

Zgodna je.

„U pravu ste i ja sam pratio vrijeme, a izgleda da se još ne spuštamo.“ – odgovri Matticus. „Pomislio sam da nas nije kiša usporila, ali vani je nakon udara groma neobično mirno.“

U tom trenutku prema malom društvu se zaputio gospodin u neurednom odijelu. Važno se držeći i dugim korakom približio se trojki. Netom iza njega pridružio im se i mladi barmen, zabrinut neobičnom situacijom.

„Dozvolite da se predstavim, Moje ime ja Luc Vigor i načelnik sam policije u Polaris Sjeveru.“ – reče pripiti čovjek pokazujući policijsku značku. „ Možda bi bilo dobro da se najprije upoznamo i pružimo ruku i onda zajedno dokučimo što se dovraga dogodilo.“

Tišina.

„Vas gospodine Nemeth poznajem iz policijskih, uh kako bi to nazvao, dosadne papirologije. Ha, slavni Tiamatov agent. Moram priznati, kada sam vas ugledao bio sam pomalo znatiželjan što radite na brodu. Čast mi je.“ – blago nakloni glavu u znak poštovanja.

I ja znam neke stvari o tebi.

„I ja ponešto znam o vama gospodine Vigor, drago mi je što smo se upoznali.“ Matticus ljubazno uzvrati i pogledom ošine svećenika koji je već upao u riječ.

„Ja sam Laslo Paninski, svećenik u službi svemogućeg Mitre. S obzirom na moju odoru znam da ste prepoznali moj sveti poziv, za tako nešto ... nije potrebna policijska intuicija.“ Vrlo umišljeno nastupi svećenik i dobije začuđene poglede prisutnih. „Nadam se da ću biti od koristi u ovoj nezgodnoj situaciji.“

„Izgleda da sam ja jedina žena među preživjelima, ali nema veza kako klinka često sam se tukla s dečkima. Helga Wikas moje je ime i novinar sam u Sjevernom svijetu.“

„Još nam samo ti preostaješ da nam se predstaviš.“ Kaže Matticu pogleda usmjerenog u barmena koji se sramežljivo držao po strani, kao da ne pripada ovom društvu.

„Gospodin Vigor ga je već sigurno upoznao, tamo za šankom.“ Opet upadne svećenik, a policajac ga pogleda onim okorjelim pogledom sa željom da ga strpa u zatvor na nekoliko dana i ušutka brbljavu jezičinu.

„Toby Ticmo i član sam posade na brodu već skoro godinu dana. Radim kako barmen na onom šanku tamo.“ Pokaže prstom u smjeru šanka i svi osim Luca Vigora pogledaju u smjeru prsta. Nije želio potaknuti svećenika na još jedan glupi komentar.

Upoznavanje je kratko trajalo, tek nekoliko izmjena osobnih informacija, Nikome nije stalo do suvišnih pitanja. Željeli su zauvijek otići iz zračnog brod koji kako da je stao u vremenu. Pritisak zatvorenog prostora sve se više primjećivao na licima.

Toby, koliko je još ljudi prisutno na brodu osim nas? - zapita Luc Vigor tonom koji je odavao profesionalni policijski nagon preuzimanja inicijative u kriznom trenutku.

„Osim nas, tu je još kapetan Militko i treći časnik Sepp Kwinlo. On je zapovjednik donje palube za teret i prtljagu putnika, a ima zadatak pokrenuti mehanizam za spuštanje sajli koje posada na tlu prihvati i stavlja na drugi mehanizam koji spušta brod.“ U jednom dahu izrecitira, zadovoljan što ga se pita nešto korisno, a ne samo koja pića ima na raspolaganju.

„Hoćeš reći da je za spuštanje ovakvog zračnog giganta potrebno samo dvoje ljudi na brodu?“ - upita Matticus iznenađen činjenicom koju je upravo saznao.  Ostali su tjeskobno čekali potvrdu barmena. Zar je moguće da je još samo dvoje ljudi na brodu? Osjećaj zarobljeništva naglo ih je počeo jače pritiskati.

„Zapravo, brod vrlo lako može spustiti samo kapetan. Na zapovjednom mostu također može pokrenuti mehanizam za spuštanje sajli. Ekipa na tlu prihvaća sajle, povezuje ih sa strojem za namatanje sajli i tako spuštaju brod.“ Kaže Tobby uživljen u novu ulogu brodskog vodiča.

„Dobro, a je li ti poznat ovaj slatkasti miris?“

„Ne, prvi puta osjećam tako nešto, ne znam što bi to moglo biti.“

„Vodi nas do kapetana, želim razgovarati s njim.“ Ubaci se Luc Vigor čvrsto i odlučno kako da ispituje klinca koji je provalio u dućan.

Sekundu poslije začuje se zastrašujući krik preplašenog čovjeka koji se bori za život. Urlik je dolazio iz smjera zvučnika koji su bili smješteni duž broda, isti onih iz kojih su čuli glas kapetana kada je najavio kraj putovanja.

„Kapetan!“ - vike Tobby gutajući teški slinu koja mu je navrela u usta.

„Vodi nas do njega.“ - odmah je reagirao Luc Vigor primivši Tobyja za ramena kako bi ga vratio iz šoka. „Brzo dok ne bude prekasno.“

Već sljedećeg trena družina je trčala prema zapovjednom mostu koji se nalazilo na pramcu broda. Osim njihovih teških koraka koji su odzvanjali, brodom je opet zavladala apsolutna tišina.

Stigavši do zapovjednog mosta, žućkasta maglica već je bila oko njihovih nogu, polako se dizala i širila naokolo. Slatkasti miris postao je prisutniji i odmah su zaključili da je povezan s maglicom koja je zahvaćala unutrašnjost broda.

Zapovjedni most štitila su crna metalna vrata. Bila su zaključana, a umjesto brave nalazio se mehanizam kao kod sefova.

„Toby, brzo daj kombinaciju.“ - uzvikne Luc Vigor još uvijek hvatajući dah od trčanja.

„Ne znam, pa ne govore meni takve stvari, ja sam barmen. Kompanija često eksperimentira sa sigurnošću na brodu i po novom članovi posade ne trebaju znati ulazne šifre u određene prostorije.“

„Teško da bi se mogla provaliti.“ - kaže Helga Wikas rukom prelazeći duž metalne površine teških vrata.

„Neka nam Mitra pomogne, neka nam Mirta pomogne...“ - mrmljao je Paninski.

„Nema potrebe za provaljivanjem, ionako ne bi uspjeli.“ Začuje se nepoznati glas iza leđa petorice putnika. Pojavio se čovjek u pedesetim godinama u časničkom odijelu. Kapa sa znakom Skyburga bila mu je nabita na glavu, očito ju je tako namjestio da mu ne ispadne dok je hitao prema zapovjednom mostu.

„Pretpostavljam svi ste tu radi krika iz zvučnika?“

„Radi krika, mirisa i ove proklete magle koja se sve više širi. U ovoj strci zaboravili na vas, Toby nam je rekao da ste i vi na brodu.“ – reče Matticus.

„Drago nam je da ste tu, dajte otvorite ta vrata.“ – doda Helga.

„Sami Mitra vas je poslao.“ – nadoveže se svećenik Paninski.

„Nadam se da imate barem neku ideju što se ovo dešava, do vraga.“ - upita Luc Vigor koji je pokazivao najviše nervoze.

„Ne znam i ne izgleda mi dobro.“ – odgovori treći časnik Sepp Kwinlo užurbano postavljajući kombinaciju brojeva kako bi otvorio vrata. „Vidjet ćemo što će kapetan reći.“

Ako je još živ.

Žućkasta maglica ispunjavala je zapovjedni most. Kapetana nije bilo, iako je sve upućivalo da je do prije par trenutaka sijedio za upravljačkim pultom. Na kontrolnoj ploči svijetlile su tri bijele lampice što je značilo da brod samo održava visinu i ne kreće se. Kapetanova jakna i kapa bile su uredno posložene na zamjenikovu sjedalu - spremao se na skorašnji odlazak s broda.

Sapp Kwinlo poviče „ovo nije nemoguće“ i stade provjeravati upravljačku ploču kao bi preuzeo kontrolu nad brodom. Motori su normalno radili, ali brod je stajao na mjestu.

Sjeo je za komunikacijski stol koji se nalazio na desnoj strani zapovjednog mosta, stavio masivne slušalice na glavu, preko kape i započeo odašiljati radio signal.

„Nekako mi se čini da nam krugoval neće previše pomoći.“ – izjavi panično Helga.

„Moramo  javiti da smo u opasnosti, to je najmanje što se može učiniti, možda će na tlu uhvatiti signal.“ – odgovori Sapp odašiljući S.O.S. Morseovim kodom.

Na trenutak su svi zašutjeli, prostorijom se čuo samo šum krugovalnoga uređaja. Kwinlo prekine šutnju i zapovijedi. „Morate naći kapetana.“

Udahne i nastavi, „postoje dvije mogućnosti, ili je negdje na brodu ili je bačen s broda, ako je bačen s broda, nađite krivca i saznajte nešto o ovoj maglici, mirisu, saznajte bilo što. Ja ostajem na mostu i pokušat ću pokrenuti brod i uspostaviti vezu s tlom ili Polaris Sjeverom. Krenite!“

Uslijedila je kratka rasprava kako se podijeliti i gdje tražiti kapetana. Što ako je na brodu uljez? Trebaju li se naoružati? Luc Vigor je priznao da ima pištolj u ormaru za prtljagu, gdje ga je morao odložiti prilikom ulaska u brod, sukladno pravilima o sigurnosti na brodu. Matticusov pištolj također je bio u ormaru za prtljagu. Toby se ponudio da će ih voditi do palube za prtljagu putnika. Laslo Paninski imao je potrebu otići do svoje kabine kao bi uzeo stvari za molitvu s kojima će se osjećati sigurnije, te je obećao odmah potom se vratiti na zapovjednog mosta i biti uz trećeg časnika Kwinla. Helga je također odlučila ostati na zapovjednom mostu.

Toby je vodio Luca, Lasla i Matticusa kroz putnički dio. Maglica je postajala sve gušća i smanjila je vidljivost na brodu. Vidljivost je bila jedva nekoliko desetaka metara, a dugačke brodske prostorije u magli izgledale su još zlokobnije. Kao da nešto nepoznati skriva. Matticus je naćulio uši, ali osim njihovih koraka i prigušene buke motora nije mogao ništa čuti. Ali, osjećaj nelagode i opće napetosti alarmirao mu je tijelo, te je želio što prije doći do svog pištolja.

Dok su se oprezno kretali kroz maglovitu unutrašnjost putničkog prostora zagledao se u veliki okrugli prozor neposredno prije spuštanja na donju palubu gdje su se nalazili ormari za prtljagu. Ista žućkasta maglica je bila i vani, kao da je prigrlila zračni brod i da ga nikad više ne želi pustiti. Kiša je prestala padati i bilo je neobično mirno.

„Ovdje se rastajemo, ja ću samo uzeti potrebne stvari za molitvu i odmah se vraćam na most. Neka je Mitra uz vas i vratite se brzo.“ – reče Laslo i uđe u svoju kabinu.

Zavojite metalne stepenice vodile su na donju palubu koja je bila ispunjena ormarima u nizu za osobne stvari. Između ormara vodila je staza prema pramcu i krmi gdje se nalazio prostor za veće terete. Polako su se kretali kroz žućkastu maglicu sve dok nisu stigli do Matticusovog ormara. Gore na mostu Kwinlo je već unio šifru za otvaranje prtljažnih ormara i bili su otključani kad su stigli do njih. Matticus je izvadio opasač i namjestio ga oko pasa, tako da mu revolver stoji na desnoj butini. Svega nekoliko koraka dalje nalazio se Lucov ormar. Izvadio je pištolj i oprezno zatvorio ormar. Nije želio da Matticus i Toby vide dvije boce snježnog konjaka koje se strpljivo čekale Lukovu krizu za pićem.

„Toby, odvedi nas do balkona, želio bih izaći i bolje promotriti maglu. A možda ćemo vidjeti svijetla grada u daljini. Putem ćemo tražiti kapetana.“ – predloži Matticus.

“Može, vi krenite prema balkonu, a ja ću u suprotnom smjeru. Tako ćemo brže pretražiti prostor. Prtljažni prostor prema balkonu je veći, pa je bolje da u tom smjeru idu dvojica. Teretni prostor prema pramcu je manji i mogu ga sam pretražiti. Nađimo se na mostu za dvadeset minuta.“ – reče Luc Vigor kao da je čekao ovakav rasplet situacije.

Trenutak nakon što su Matticus i Toby nestali u maglici, Luc nije mogao odoljeti svojoj ovisnosti. Želja je bila jača od razuma čak i u ovako napetoj situaciji. Ponovno je otvorio prtljažni ormar, uzeo bocu snježnog konjaka i ispio veliki gutljaj. Odmah se osjećao bolje dok mu je toplina žestokog pića ispunjavala grudi. Posegnu je za još jednim gutljajem i uputio se prema pramcu. Pištolj mu se nalazio u jednoj ruci, a boca konjaka u drugoj. Ubrzo je stigao u prostoriju za smještaj trgovačkog tereta.

Unatoč pripitom stanju, detaljno policijski pregledavao je iza svake palete ne bi li pronašao trag nestalog kapetana. Zašto mu se događa ovako čudna noć? Želio je samo putovati što kraće i vratiti se rutinskom poslu policijskog načelnika, ali dogodilo se suprotno. Putovanje se odužilo, a prokleti zračni brod kao da je zaglavio neobičnoj magli. Želio je da ova noćna mora prestane.

Posegnuo je za još jednim gutljajem, kada se magla iza njegovih leđa počela zgušnjavati praveći valoviti nejasan oblik. Kao da se stvorila magla unutar magle. Kao da se stvorilo maglovito biće u svijetu žućkaste maglice. Ništa ne sluteći ispijao je posljednji gutljaj snježnog konjaka u ovome svijetu, dok se maglovita sjena nadvijala nad njime grleći ga rukama smrti. Dva bića su se spojila. Jedan je entitet progutao drugi. Luc Vigor zauvijek je nestao u maglovitoj sjeni.

Matticus i Toby stigli su do brodskog balkona. Pažljivo su otvorili vrata i izašli na veliku terasu koja se nalazila na stražnjoj strani broda. Terasa je inače bila zatvorena za putnike i služila je isključivo članovima posade i kao mjesto za izlaz u slučaju opasnosti. Vani je magla bila jednako neobična kao i u brod, žućkasta i slatkog mirisa. Vjetra nije bilo, unatoč što su se nalazili na visini. Bilo je toplo, što je u potpunosti suprotno od uvjeta u kojim bi se brod trebao nalaziti u normalnoj situaciji. Najneobičnije i nezastrašujuće je bilo to što se unatoč radu motora brod nije kretao. Kao da je zarobljeno stajao na mjestu.

„Ne krećemo se!“ – panično uzvike Toby. U glasu mu se osjeti strah od istine u kojoj se našao.

Matticus se približi se ogradi u cilju da pažljivo promotri prazninu izvan brodske terase. Pogled mu se uzaludno pokušavao probiti kroz maglu koja je postajala sve gušća i nije mogao uočiti ništa što bi ga moglo povezati sa svijetom kojeg poznaje.

Zatim je pogled usmjerio prema dole i uočio mali prolaz kroz maglu. Nešto poput tunela kroz kojega je vidio ono što bi možda mogao biti izlaz.

„Brzo Toby, moramo se vratiti na zapovjedni most, hitno!“ – naglo je povikao i potrčao prema unutrašnjosti broda. Toby ga je slijedio u stopu. Magla je počela sve više zahvaćati brod, te je otežavala orijentaciju. Srećom, Toby se brzo pribrao i opet preuzeo ulogu vodiča. Nije želio upitati Matticusa što je uočio na terasi, već je samo želio što prije stići do zapovjednog mosta i čuti plan za bijeg. Ako je ono što je Matticus primijetio bila mogućnost za bijeg?

Zvuk trčećih koraka odzvanjao je maglovitim prostorijama Skyburga. Ubrzo su napustili teretni prostor i našli se na putničkoj palubi. Ne mareći za umor hitali su prema mostu gdje su ih čekali Sapp, Helga i Laslo koji se vratio prije njih.

„Luca još nema?“ -

„Ne, zar nije s vama?

„Razdvojili smo se, Toby i ja smo pretraživali južnu stranu broda, Luc je trebao manju sjevernu. Dogovor je bio naći se nakon pretrage na mostu.“

„Možda je pronašao kapetana?.“ – ubaci se Helga. „Ovo me sve više počinje užasavati.“

„Nadamo se, nego jeste li ste otkrili nešto ili uspostavili vezu s kontrolom na zemlji?“

„Ne, unatoč upornim pokušajima, odgovora sa zemlje nema. A ono što je najbizarnije je to što se brod ne kreće. Uređaj koji pokazuje brzinu kretanja je na nuli, unatoč radu motora skoro na maksimumu.“ – reče Sapp.

„Samo svemogući Mitra ima odgovor na našu nevolju.“ – promrmlja Laslo Paninski. Ostali jedva da u čuli njegovo zazivanje Božje pomoći.

„I mi smo otkrili sličnu stvar. Bili smo na terasi i prošetali njome. Čuli smo zvuk motora, ali nismo jasno vidjeli propelere radi proklete magle. Izgledalo je da brod stoji na mjestu.”

„Oče“ – naglo se Sapp obrati svećeniku. „Vi ste čovjek od vjere u druge svjetove. Kakvo je vaše mišljenje, što se ovdje dešava.“

Ne opet.

Mirno i s pripovjedačkim uvjerenjem Laslo mu odgovori. „Ne znam što se dešava, a jedini koji zna je Mitra. Ponekad je Njegovu moć teško razumjeti, ali On sigurno ima razlog zašto smo mi tu gdje jesmo.“

„Nećemo sada o mambo - đambo stvarima. Nego, ima li netko konkretan plan što napraviti. Kapetan je nestao, Luc se ne vraća, a ova magla je već toliko gusta...“

U taj čas iza Sappovih leđa stvori se magla u magli. Gusta maglovita prikaza, poput leoparda iz zasjede koji skače na plijen koji ništa ne sluti, nadvije se nad trećeg časnika i u trenu ga proždire pred očima zaprepaštenih promatrača. Uplašeni morbidnim prizorom maglovite pojave napravili su korak unazad prema izlaznim vratima. Korak se pretvorio u uzmak, a uzmak u bijeg. Svjesni da se ne mogu boriti protiv nepoznatog stvorenja, bijeg je bio jedino rješenje.

„Tobby, ima li na brodu padobrana.“ – uzvikne Matticus dok su bježali prema terasi.

„Ima, u prostoriji gdje se nalazi oprema za slučaj opasnosti, ovuda, za mnom.“ Spremno povede družinu. Matticus, Helga i Laslo slijedili su ga u stopu.

„Nalazi se odmah pored izlaza na terasu.“ Zadihano reče predviđajući Matticusovu zamisao za bijeg. „Skočit ćemo s padobranom?“

Magla je već u potpunosti ispunila brod i otežavala kretanje, a slatkasti miris se osjetio u svakom udisaju zadihanih putnika. Uz maglu, vrućina je bila sve jača i teško se disalo. Znoj se cijedio iz već umornih tijela sa svakim ubrzanim korakom. Bilo je sve teže držati ritam. Čak i za Matticusa.

„Što ako su kapetan i Luc još živi i negdje lutaju brodom u magli, ne možemo ih tek tako ostaviti.“ – reče Helga.

“Nemamo vremena za još jednu potragu, ova prokleta magluština je sve jača i uskoro će u potpunosti progutati cijeli brod, a ono stvorenje u magli može zaskočiti bilo koga.”

“Imaš olovku i papir, vidio sam te kako pišeš, ostavit ćemo poruku na terasi da smo skočili s padobranom i nek im je sa srećom ako su živi.”

Uskoro, našli su se pred vratima sobe za slučaj opasnosti. Toby je spretno otvorio vrata pomoću šifre za posadu broda, dok je Helga pisala zadnju poruku eventualnim preživjelim.

Žurno su ušli u sobu s opremom i ugledali dugačak lijevi zid ispunjen policama i padobranima na njima. Bilo ih je više od stotinu. Za svakog putnika i člana posade kojeg je brod mogao imati na putovanju. Police na drugim zidovima bile su ispunjenje ostalom opremom koja je mogla spasiti živote u slučaju havarije. Od maski za disanje, konopa, aparata za gašenje požara, kutija prve pomoći, alata, zaštitnih odijela i opreme.

„Barem imam dovoljno padobrana, ako su Luc i kapetan živi.“ - reče Matticus i doda.

„Znate li kako se skače s padobranom?“

„Ja znam, obvezni dio obuke za svakog člana posade.“

„Ne i nadam se da će mi ovo biti prvi i zadnji put. Iskreno se nadam da ćemo završiti na zemlji, a ne u nekom maglovitom paklu.“ – očajno reče Helga kroz zube.

„Ne znam kakve su nam šanse, ali moramo pokušati. Ovdje ćemo sigurno umrijeti. Kada smo Toby i ja bili na terasi pogledao sam preko ograde i ugledao zemlju, daleko dole. Moramo pokušati, ili ćemo umrijeti ovdje ili padajući, tako je svejedno. Ako tko ima bolju ideju, neka gukne, ako ne, ja skačem.“

„Skačem i ja, stavite mi padobran i objasnite kako funkcionira, što trebam raditi.“ – Helga je odlučila.

Toby je već stavio padobran na leđa, navlačeći rukavice i stavljajući kacigu, spremno je prišao Helgi. „Ovo staviš ovdje, ovaj remen ide tu, oko pasa, drugi remen ide između nogu, podigni suknju, tako i sada zakopčamo, super. Nakon što skočimo broji do pet i onda povuci ovu ručicu, padobran će se odmah otvoriti, a prilikom slijetanja blago skvrči noge.“ Odmakne se korak unazad kako bi provjerio je li sve propisno namješteno za skok.

„Sve će biti OK, poslije češ sigurno htjeti još.“

Matticus je već bio spreman za skok, opremu je brzo i vješto postavio na tijelo kad ugleda Lasla kako stoji na mjestu, ukipljeno, širom otvorenih očiju s grimasom koju nikako nije mogao povezati s njegovim licem, barem ne do ovoga trenutka.

„Ja ne idem nigdje!“ – poput aperkata u bradu ih iznenadi Laslina čvrsta izjava.

„A ne idete niti vi!“ – iznenada u Laslinoj desnoj ruci našao se pištolj kojeg je uperio u trojicu suputnika koji su ostali zatečeno novom situacijom. Zar nije dosta sranja, sad još i on, pomisli Matticus, te pokuša riješiti problem.

„Laslo, što ovo znači, molim te smiri se i spusti taj pištolj, tako ti tvog Mitre.“

„Molim te Laslo, zar ne vidiš da je magla sve gušća, ako ne pobjegnemo svi ćemo završiti kao Sapp, zar nisi vidio što mu se dogodilo. I budi bez brige i meni je ovo prvi skok, ako želiš možemo se držati za ruke,“ – pokušala je biti duhovita Helga.

„Helga dijete, nemoj biti glupa, ima stvari koje me plaše, ali najmanje se bojim skoka s padobranom. Znaš li čega se najviše bojim? Najviše se bojim iznevjeriti Mitru.“ – odgovori Laslo grčeći znojno lice. Vrućina kao u tropima postala je neizdrživa, a žuta magla je smanjila je vidljivost na svega nekoliko metara.

„Onda nas pusti, ti ostani!“ – nervozno poviče Matticus svjestan vremena koje odmiče.

„Ah ne, Mitra nas želi i mene će nagraditi što ću i vas poslati u njegovo kraljevstvo.“ – gubio je polako razum. Situacija je bila preteška za njegov ranjivi um. Odgovor na neobično zastrašujuću situaciju u kojoj su se našli nikako nije mogao pronaći u nauci vjere u koju je predano vjerovao i u kojoj je tražio sva objašnjenja. Posljedica je bila gubitak sposobnosti racionalnog razmišljanja. Našao se u akutnoj fazi s iskrivljenim pogledom na čudnovatu stvarnost koja ga je okruživala. Izlaz je vidio jedinu u prepuštanju sudbini i molitvi za sudnji trenutak.

„Ispruži ruke i povedi slijepe koji ne vide obećano kraljevstvo pred sobom.“ – započeo je odsutno mantrati.

Istodobno napravivši blagi korak u stranu, Toby je slučajno udario jednu od kaciga koje se nalazila na podu, a koju je srušio neposredno prije Laslovog prepada dok je oblačio opremu za skakanje. Laslov pogled je za centimetar pao prema mjestu zvuka što je Matticusu bilo dovoljno da reagira.

Obavijen maglom, uspio je izvaditi pištolj i opaliti precizan hitac u Laslova prsa. Krv potekne iz svećenikova tijela, te u padu ispali dva hica u prazno.

„Helga, Toby, brzo skačite. Dolazim za vama odmah, samo da dovršim s njim.“

Krenuli su bez oklijevanja, jedino je Helga dobacila Matticusu „požuri molim te“ i već nakon nekoliko koraka našli su se na rubu ograde terase. Toby je na brzinu još jednom provjerio Helgin padobran, a zatim je slijedio skok kroz gustu maglu, uz Helgin krik. Ipak joj je ovo bio prvi skok.

Istodobno Matticus je lijevom rukom dohvatio novi padobran s police, na brzinu ga stavio ranjenom Lasli na leđa, zakopčao ga i rekao mu; „Povučeš ovdje i padobran će se otvoriti.“

 Munjevitom brzinom je ustao i u sprintu se uputio prema terasi. Uslijedio je spretan skok preko ograde i već sljedeći tren našao se u slobodnom padu ponirući dole prema zemlji. Svake sekunde bio je sve bliže tlu i kako se približavao magla oko njega polako je počela blijediti. Padao je još stotinjak metara, a onda povukao ručicu padobrana. Padobran se sigurno otvorio i pružio mu sigurnu brzinu za spuštanje na tlo. Dole ispod vidio je dva padobrana koja su skoro bila na cilju.

Uspjeli su.

Instinktivno je počeo promatrati okolinu i primijetio da magle više nema. Čak naprotiv bio je vrući i vedar ljetni dana. Daleko dole na tlu s lijeve stane mogao je vidjeti sjenu svog padobrana. Toby i Helga upravo su sletjeli i stali skupljati platna padobrana.

Zadovoljstvo koje je na trenutak osjetio, preuzeo je osjećaj dezorijentiranosti i blage zbunjenosti. Zar ne bi sada trebala biti zima? Bili smo u zimi, kako je sada ovako toplo. I zar ne bi ispod trebao biti Polaris Sjever? Što se dogodilo? Bili smo samo na kratkom putovanju od putničkog terminala Polaris Sjevera do hangara. I tada se dogodilo, udar groma, slatkasti miris, žuta magla ... gdje sam sada, jebo te.

Kada je dodirnuo nogama prašnjavo tlo pustoši gdje je sletio, istovremeno je pogledao prema nebu iznad. Iako mu je jarko sunce na trenutak zamutilo vid, ubrzo je jasno vidio da Skyburga gore na nebu nema.

Negdje visoko u prolazu između dva svijeta, obavijen žutom maglom stajalo je veliki nebeski brod tipa Ferdinand von Zeppelin. Na prvi pogled sve je bilo kako treba. Snažni motori su brujali, a ogromni višemetarski bočni propeleri su neumorno radili snažnim zamasima. U normalnim uvjetima zračni brod bi klizilo nebom i kroz oblake, ali sada uhvaćen nadnaravnom silom bio je uvučen u zastrašujuće nepoznato mjesto i zarobljen. Unatoč moćnoj veličini vrijedne strahopoštovanja i divljenja, te namjeni za prijevoz stotine putnika, trenutno se u brodu nalazila samo jedna osoba. Sama, zastrašujuće sama, sjedila je na podu krvavih prsiju i pomračenog uma i pitala što se to dogodilo? Zašto? Stavio je dlanove na glavu, a glavu spustio na kvrgava koljena. Još se jače sklupčao i odgmizao u kut sobe. Zatvorenih očiju udahnu je slatki zrak, a onda ... a onda je Skyburg nestao.

Prati nas na:

 

Tags

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi