Zasjeda koja je promijenila povijest

Slijedi priča o uistinu zastrašujućoj i krvavoj antičkoj bitki koja ne samo da je promijenila tijek povijesti, već je ujedno bio i katastrofalan poraz rimske vojske. Štoviše, neočekivani težak poraz zaustavio je rimsko osvajanje Njemačke, a i sama budućnost Rima bila je ugrožena.

Posljedice te epske bitke uistinu su dalekosežne, a Rim je platio jednim od najvećih poraza u njegovoj dugoj povijesti.

Bitka je rezultirala stvaranja militarizirane granice u središtu Europe koja je trajala oko 400 godina, što je pak dovelo do razdvajanja granice kultura između germanske i latinske na 2000 godina. Da Rim nije bio poražen, povjesničari smatraju, veliki dio današnje Njemačke i područje današnje Češke pale bi pod rimsku vlast. Moguće, Europa zapadno od Elbe danas bi bila rimokatolička, a Nijemci bi govorili romanski jezik. Nadalje, tridesetogodišnji krvavi rat između katolika i protestanata , a kasnije Francuske i Njemačke, možda se nikada ne bi dogodio.

U 9. godini poslije Krista tri rimske legije uhvaćene su u zasjedu i uništene. Zahvaljujući dokazima, otkriveno je na koji način je uništene vrhunski obučena i disciplinirana rimska vojska od ipak malobrojnijih napadača. Na iznenadne gerilske napade u gustoj šumi na nepoznatom teritoriju, inače superiorniji Rimljani jednostavno nisu imali odgovor.

Pitanje je, što su dovraga radili tamo gdje je njihova disciplina, taktika i borbene formacije beskorisne?

Kako bi događaj što bolje opisao, najbolje je krenuti ispočetka. Rim je prema legendi osnovan 753. godine prije Krista i u prvim desetljećima  svog postojanja bio je tek nešto više od organiziranog sela. No, u roku od nekoliko stotina godina, Rim je osvojio veći dio talijanskog poluotoka, da bi 146. godine prije Krista osvojio Kartagu koja je do tada kontrolirala veći dio zapadnog Mediterana. Do početka kršćanske ere, Rim je kontrolirao ogromna područja  od Španjolske do Male Azije i sve do Sahare. Rimska mornarica čvrsto je kontrolirala Mediteran, a posvuda oko ruba carstva poraženi narodi bojali su se rimskih legija.

Područja na sjeveru ipak su bila izvan njihove kontrole. Germania u početku nije postojala kao država. Razna Teutonska plemena ležala su razbacana i neovisno vladala u divljem gusto šumovitom teritoriju koji se protezao od današnje Nizozemske sve do Poljske i Češke. Rimljani su malo znali o toj divljini i s pravom su je smatrali rubom svijeta. Neznanje će ih skupo stajati.

U glavnoj ulozi na strani Rima nalazio se Publius Quinctilius Varus (Publije Kvintije Var) koji je poveo oko 15 tisuća iskusnih legionara iz ljetnih uporišta u blizini Rajne na sjeverozapad današnje Njemačke kako bi istražio i suzbio ustanke lokalnih germanskih plemena.

Var koji je ujedno bio povezan ženidbom s carskom obitelji služio je Caru Augustusu (August) u provinciji Syria koja je uključivala i dijelova današnjeg Izraela i Libanona, gdje je suzbio etničke nemire. Za Cara Augusta on je bio pravi čovjek za uspostavu rimske civilizacije u divlja barbarska plemena Germanije. Drugim riječima, asimilaciju germanskih plemena u rimsko carstvo.

Var je bio izvrstan političar, ali ne baš i dobar vojnik, te je bio uvjeren u lako osvajanje Njemačke.

Poslati ga u nepoznatu i neosvojenu zemlju s ciljem uspostave rimsku provincije bila je velika pogreška Cara Augusta. Podsjetimo, za vrijeme vladavine Augusta, Rim je postao najveći grad na svijetu, a stanovništvo je možda prelazilo brojku milijun.

Njemačka granica Caru Augustu je bila vrlo privlačna, a divlja zaraćena plemena istočno od Rajne bila su dobar materijal za osvajanje. Između 6. godine prije Krista i 4. godine poslije Krista rimske legije su imale upade u plemenske teritorije i s vremenom su organizirale lanac baza između rijeka Lippe i Weser. S vremenom i unatoč nezadovoljstvu zbog rimske prisutnosti, plemena su uspostavila trgovinu s Rimljanima i izmjenjivali željezo, goveda ,prehrambene proizvode za rimsko zlato i drugu luksuznu robu.  Neka plemena čak se obvezuju na vjernost Rimu, te služe kako plaćenici u borbama uz rimsku vojsku. Jedan od takvih njemačkih vojnika koji su služili Rimu bio je iz plemena Cheruscia (Heruska), Rimljanima poznat kao Arminius (Arminije Heruski, njegovo originalno plemensko ime nije poznato). Govorio je latinski, poznavao je rimsku vojnu taktiku i Rim ga je smatrao pravim čovjekom za pomoć legijama u prodoru u zemlju barbara.  Za svoju hrabrost i čast na bojnim poljima dobio je čin viteza i postao rimski građanin.

Međutim, jednoga dan on i njemu odani plaćenici, zaputili su se u divljinu kako izdali Rim.

O pravim razlozima zašto se Arminije odlučio taj potez nisu sasvim poznati. Neki povjesničari smatraju da je potajno želio postati kralj svog plemena. On izmišlja fiktivnu pobunu u području nepoznatom rimljanima i vodi ih u smrtonosnu zamku. Zanimljivo, Var je bio upozoren od strane Segestesa (Segesta) plemenskog poglavice ,također rimskog plaćenika o Armijijinim izdajničkom planovima. No, Var je ignorirao upozorenja. Vjerovao je u rimsku nepobjedivost. Što su oni i bili, ali u otvorenoj bitki gdje su mogli postaviti svoje gusto zbijene redove. U gerilskim napadima na nepoznatom, šumovitom terenu nisu imali rješenje.

Arminije je vodio je legionare kroz uske staze guste hrastove šume. Kako su napredovali rimska kolona postajala je sve dulja i dulja i protezala se čak do pet kilometara uključujući i logistička kola i mule sa zalihama koja su pratila vojsku. Jednostavno, kolana se opasno produljila! U međuvremenu, stigla je oluja uz jaku kišu i vjetrove, a tlo je postalo blatnjavo i vrlo teško prohodno. Vjetar je rušio grane, a blatnjava klizišta na naravnom teretnu otežavali su kretanje teško oklopljenim legijama i što je stvaralo vrlo veliku zbrku.

Dok su Rimljani bili u poteškoćama, barbari su napali. Najprije su bacili svoja koplja i kako nitko nije očekivao napad, a obrana nije bila postavljena, mnogi su bili ranjeni i kada su Rimljani očekivali juriš, barbari su nestali u gustoj šumi.

Najbliža rimska baza nalazila se 60 milja na jugozapadu u Halterni i drugog dana Var naredi marš upravo u tom smjeru. Trećeg dana, on i njegovi vojnici prolazili su uskim područjem između brda i velike močvare, gdje se kolona legionara, konjanika, mula, kola i sva ostala oprema polako probijala naprijed. Odjednom, Germani su opet napali iscrpljene Rimljane nakon danima dugog hodanja i „hit and run“ napada. U otvorenoj bitki disciplinirana i uvježbana rimska vojska lako bi pobijedila napadače, ali ovdje nije bilo mjesta za manevriranje i razvučena i umorna vojska našla se u nepovoljnom položaju.

Ubrzo Var je shvatio da su njegove legije poražene, a bijeg nemoguć. Kako bi izbjegao zarobljavanje i smrt mučenjem Var je počinio samoubojstvo padajući na svoj mač kako je to rimskim običajem propisano. Većina rimskih zapovjednika slijedila je njegov primjer ostavljajući vojsku brutalnom pokolju do zadnjeg čovjeka.

Samo je nekolicina vojnika uspjela pobjeći u šumu i vratiti u sigurni teritorij. Vijest koju su donijeli kući u potpunosti je šokirala Rimljane i uzroke poraza čak su pripisivali nadnaravnim pojavama,a božica pobjede okrenula leđa. Povjesničar Svetonije (Suetonius) pišući stoljeće nakon bitke, kaže da je poraz skoro uništio rimsko carstvo. Rimski pisci koji su pisali o bitki bili su zbunjeni katastrofom. Krivili su Vara, izdaju Arminija, divlji krajolik, olujno nevrijeme i kišu koja je padala danima. Dok neki ipak drže kao su lokalna plemena bila mnogo složenija nego što su Rimljani mislili, odnosno da su bila vrlo dobro informirana, dinamična, znali su vrlo brzo mijenjati ljude u akciji, borili su se u organiziranim vojnim jedinicama i komunicirali su preko vrlo velikih udaljenosti.

Više od 10% ukupne rimske vojske je izbrisan u toj bitki, te je mit o nepobjedivosti rimskih legija razbijen. Pod dojmom tog događaja rimske baze u Njemačkoj žurno su napuštene. Car August u strahu da će Arminije napasti Rim, protjeruje sve Nijemce i Gali iz grada i stupa na snagu opća uzbuna protiv mogućeg ustanka.

Šest godina je prošlo od bitka kada se rimska vojska ponovno vratila na mjesto događaja, te je zatekla zastrašujući prizor. Razbacani preko polja ležali su ostaci kostiju mrtvih ljudi i životinja, te fragmenti uništenog oružja. U obližnjim šumarcima pronašli su barbarske oltare na kojima su Nijemci žrtvovali legionare koji su se predali. Ljudske glave pribijena nalazile su se na stablima.

Arminije postaje Hermann. Hermannsdenkmal (Hermannov spomenik) je statua u Nordrhein-Westfalenu, u Njemačkoj. Nalazi se na 368 metara visokom brdu Teutberg u južnim djelovima Teutoburške šume, nedaleko grada Detmolda.

Na spomeniku stoji napisano:

                           Deutsche Einigkeit, meine Stärke - meine Stärke, Deutschlands Macht.
                           Njemačko jedinstvo, moja snaga - moja snaga, njemačka moć.

Rimski general koji je vodio ekspediciju naredio je svojim ljudima da zakopaju posmrtne ostatke. Prema riječima Tacita (Tacitus), iako vojnici nizu poznavali žrtve, pogled na ubijene suborce ispunjavao ih je bijesom većim nego ikada prema neprijatelju. 

Rimljani su kasnije nastavili svoje kampanje protiv plemena Heruska koje, ali Arminije je lukavo uzmicao i vodio pleme duboko u šumu. Kako je njegova moć rasla tako su se i druga plemena pridružila njegovu vodstvu, ali s vremenom javila se ljubomora od strane drugih poglavica. „Pao je od izdaje svojih rođaka,“ napisao je Tacit.

Uz abdikaciju plemena iz Njemačke, bojište iz Teutoburške šume polako se počinje zaboravljati. Čak su se i rimski zapisi koji su bilježili debakl izgubili negdje u petom stoljeću pod naletima barbarskih invazija i raspadom carstva. Tamo negdje oko 1400. godine njemački učenjaci ponovno su otkrili djela Tacita između kojih i njegove bilješke o velikom rimskom porazu. Posljedica je bilo status Arminija kao nacionalnog junaka Njemačke. S vremenom Arminije je postao Hermann, povijesni simbol Njemačke (ne može Njemački junak imati latinsko ime), a njegov kip visine oko 27 metara postavljen na kameno postolje bio je svojedobno najveći kip na svijetu dok se nije pojavio Kip Slobode 1886. godine. 

Prati Oružarnicu na:

Tags

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi