Vikinzi u Bizantu, Varjaška garda - drugi dio

Na 05 Travanj 2019.

Nastavak predhodnog članka o Varjaškoj gardi

Kao i kod svake elite postrojbe, članstvo nije bilo uvijek prihvaćeno, odnosno nije bilo dovoljno biti samo Viking. Kada se ratnik Thormoth Indrithason želio pridružiti gardi, odbijen je jer je car smatrao da je niskog rasta i da neće moći obavljati „muški“ posao. Međutim, car se predomislio kada je Thoromoth ubio velikog bika, odsijecajući mu glavu jednim udarcem.

Drugim riječima, nisu se svi Skandinavci koji su dolazili u Bizant odmah pridruživali Gardi. Bila je to ekskluzivna elita koja je obećavala veću plaću. Bilo im je dopušteno da prvi pljačkaju osvojeni grad, čak im je bilo dopušteno da opljačkaju carevu palaču u slučaju careve smrti.

 

jomsvikings
Jomsvikinzi bili su redovi Vikinških plaćenika iz razdoblja 10. i 11. stoljeća. Borili su se za bilo kojeg gospodara koji je mogao platiti njihove usluge. Iako su bili čvrsto poganskih uvjerenja borili su se i na strani kršćanskih vladara.
 
Anna Comnena je zapisala:

„Ova vjernost čuva nepovredivost i nikada neće zabilježiti niti najmanji nagovještaj izdaje.“

U stvarnosti ipak nije bilo tako idealno i car se nije uvijek mogao osloniti na Varjašku gardu odanost. Varjazi su napali cara Michaela II, a 1079. godine skupina pijanih Varjaga napala je cara Nikephora II Bottanaiatesa pokušavajući ga ubiti.
Naime, poznato je da su sjevernjaci bili skloni opijanju i postoje dokazi da je piće bilo problem među Gardom. Bizantinci su im čak dali nadimak „vinske krpe (dronjci, odrpanci).

Zatim, Kralj Eric iz Danske kada je bio u posjeti Bizantu, pokušao je potaknuti pripadnike Garde da vode trezvenije živote i da se klone alkohola.

Jedan od najpoznatijih pripadnika Varjaške garde bio je Harald Hardrada, kasnije Kralj Norveške. (Ubijen je strijelom u vrat u slavnoj bitki 1066. godine kod Stamford Bridgea.) Navodi se da je neko vrijeme bio zatvoren s dvojicom islandskih pripadnika Garde optuženim za krađu carskih poreza i kako je navedeno u starim sagama osobno je mučio, oslijepio i kastrirao cara Michaela V, te oteo nećakinju carice Zoe, (pomajke Michaela V).

Harald Hardrada je imao viši čin u Gardi i zapovijedao je s oko 500 ljudi. Ali i on se morao izboriti za pripadnost u Gardi kako bi postao njezin član. Borio su u bizantskoj mornarici protiv arapskih gusara, vodio je kampanje po Sredozemlju i Maloj Aziji, te se konačno vratio u Norvešku sa znatnim iznosom carsko novca kojeg je zaradio boreći se. Na kraju je poginuo u Engleskoj 1066. godine na Stamford bridgeu.

Varjazi su uglavnom povezivani s Vikinzima i Vikinzi su činili većinu pripadnika garde, ali bilo je među njima i pripadnika drugih germanskih naroda, osobito Saksonaca, od kojih su mnogi došli iz Engleske. Nije nemoguće da su se nekih od njih borili na mostu Stamford protiv svojih sadašnjih normanskih suboraca iz Garde.

varjazi

Do vladavine Alekseja Kemnena u kasnom 11. stoljeću broj Anglosaksonaca se povećao, ali su još uvijek bili u manjini

Orderic Vitalis je zapisao:

„Normani su tako snažno napali Engleze da ih je car pozvao u Bizant ponudio utočište i pretvorio ih u svoju osobnu zaštitu.“

Nakon normanskog osvajanja Engleske, bilo je mnogo muškaraca bez zemlje i posjeda, te su tražili novi dom i nove avanture. Postali su poznati pod imenom „Englinbarrango“ ili Anglo – Varjazi i mnogi su se borili na strani Bizanta.

Varjazi su pratili cara na njegovim ceremonijalnim dužnostima, a u bitkama bili poznati po žestini i nemilosrdnosti, a najstrašniji borci među njima bili su Berserkeri, ratnici koji bi u bitki postajali bijesni i ludi, ili kako bi se danas reklo „pušteni s lanca“. Bili su među najskupljim vojnicima, a oni koji su se vratili u Skandinaviju donijeli su prava mala bogatstva.

U Bizantu su Vikinzi pronašli jedinu državu u Europi koja je mogla ponuditi redovnu plaću za ratnike plaćenike. Prvi pisani izvještaj je iz 902. godine kada su se Varjazi koristili u invaziju na Kretu, gdje su sva zabilježena imena iz ekspedicije nordijskog podrijetla. Takav trag daje zaključak da je postrojba od oko 700 ratnika bila sastavljena uglavnom od Varjaga.

Robert Guiscard normandijski vojvoda i vojvoda Apulije, ujedinio je normanske zemlje pod svoju vlast i 1080. godine započeo je skupljati snažnu vojsku za invaziju na Italiju. Tome savezu pridružili smo se i mi Hrvati na čelu s kraljem Zvonimirom.
Guiscard je unovačio svakog čovjeka koji je mogao nositi oružje i sljedeće godine njegova respektabilna sila bila je spremna. Zaputio se prema Dalmaciji i krenu prema Dyrrhachiumu (današnji Drač u Albaniji).

Bizantski car Alexius pridružio je svoju Varjašku gardu redovnoj bizantskoj vojsci. Garda je trebala biti okosnica bizantske sile, te je u svoje redove dodala i Anglosaksonce koji su pobjegli u Bizant kada je drugi normandijski vojvoda Vilim I. Osvajač izveo uspješnu invaziju na Britaniju. Anglosaksonci željeli su se u nadolazećoj bitki osvetiti mrženim Normanima.

Bitka je bila žestoka i izjednačena, ali su Bizantinci ipak bili potisnuti na početne položaje, jedino se Varjašku garda držala na lijevom bizantskom boku. Naprali su čvrsto, te su se Normani počeli povlačiti. Uskoro je cijeli dio normandijske vojske bio potisnut pred Varjazima i Anglosaksoncima.

vojnik varjaške garde

Omiljeno oružje Varjaške garde bila je dvoručna sjekira

Tada je na scenu stupila princeza Sikelgaita, žena Roberta Guiscarda. Bila je opremljena u punom oklopu s oružjem u ruci, okupila je i pregrupirala Normane u bijegu i kako se to inače dešava u filmovima, na bojno polje je stigao Robert Guiscard s rezervnom vojskom, te je žestoko napao iscrpljene Varjage s leđa. Kako su Varjazi bili odsječeni od ostatka bizantske vojske, povukli su se u crkvu, koja je zatim bila zapaljena od Normana. Većina Varjaške garde umrla se strašnom smrću u plamenu.

Na kraju, u teškoj bitki i hrabroj borbi s obje strane Normani su pobijedili, a bizantski car Alexius je pobjegao i sačuvao živu glavu.

Bizant se ipak kasnije vratio iz krize, čak je organizirao ustanak u Italiji i organizirao ekspediciju na Rim kojeg je zauzeo njemački car. Međutim, redovna opskrba Varjaga iz Kijeva više nije bila moguća zbog velikih žrtava, ali Bizant se snašao, te je angažirao cijele jedinice skandinavaca koji su bili u tranzitu. Primjerice, jedan danski knez imena Sveno, ušao je u bizantsku službu s 1500 vojnika.

Može se reći da je Bizant koristio Varjage kao agente na novačenje koji su pretraživali lučke gradove i trgovačka mjesta za potencijalnim kandidatima.

varjaška garda 1

Kraj Varjaške garde došao je s križarskim ratovima, 1206. godine kada je Venecija uspjela iskoristiti cijelu vojsku križara, ali ne za borbu protiv muslimana, kako je u početku bilo zamišljeno, već za osvajanje Bizanta.
Kao posljedica unutarnje politike i uobičajenih intriga jedini pouzdani vojnici Bizanta bili su Varjaška garda – u tom trenutku sastavljena uglavnom od Danaca i Engleza.

Bizantski branitelji bili su brojčano nadjačani i nisu mogli spriječiti križare da uđu u grad, ali u protunapadu su ih potisnuli nazad uz teške gubitke.

Bizantski car Alexius nije namjeravao biti u blizini u slučaju pada grada, pa je pobjegao uzevši sve blago sa sobom. Carski blagajnici uvjerili su Varjage da oslobode Alexijevog protivnika Isaaca, kojeg su zatim okrunili za cara Alexiusa IV.

Alexius IV je križarima obećao mnoge ustupke, te im obećao zemlju i financiranje križarskih pohoda. Križari su se primirili u gradu, ali su pljačkali i pustošili okolna područja, te je mržnja i nezadovoljstvo raslo među stanovništvom.

Uskoro je odlučeno da novi car mora otići i uz pomoć Varjaga pokrenut je puč protiv cara, a novi je car okrunjen kao Alexius V. Izvan gradskih zidina, križari, nezadovoljni to su im ukinuta obećanja napali u travnju 1204. godine. Napad je bio uspješan i križari su uspjeli na nekoliko mjesta probiti gradske zidine, a Varjazi su bili prisiljeni, zajedno sa carem, povući se u palaču. Ovdje se Garda hrabro borila u strateškoj akciji kako bi kupila vrijeme da cara i veliki dijelovi plemstva napuste grad.

Nakon što je Alexius V pobjegao iz grada borba je postala besmislena i poslije pregovora Varjazi su se predali. Mnogi od njih, najvjerojatnije se kasnije nastavila boriti za križare.

Nakon ovog događaja nema više dokaza da su Skandinavci služili Bizantu kako garda.

vikinške borbe

Pridružite se Oružarnici na Facebooku

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Newsletter

Prijava na newsletter

* obavezno polje

Molimo odaberite sve načine na koje želite primati obavijesti od Oruzarnice:

U bilo kojem trenutku možete otkazati pretplatu klikom na vezu u podnožju naših obavijesti. Za informacije o uvjetima privatnosti posjetite našu web stranicu.

Kao platformu za marketing koristimo MailChimp. Klikom na gumb prijava, potvrđujete da će vaši podaci biti preneseni na MailChimp za obradu. Saznajte više o postupcima privatnosti korisnika usluge MailChimp here.