Invazija Mongola, strategija i doktrina

Na 05 Studeni 2016.

Za postizanje pobjede na bojnom polju, Mongoli su imali veći izbor taktika. Jedna od takvih taktika je odapinjanje velikog broja strijela sa veće udaljenosti. Na taj naćin su uglavnom Mongoli započinjali bitku. Iako takvo otvaranje bitke nije nanosilo veću štetu protivniku, Mongoli su promatrali kakao će suparnička vojska reagirati. Ostati sabran pod stalnom kišom strijela, iako dobro oklopljen, sigurno je bilo vrlo zahtijevano i frustrirajuće, pogotovo za elitne jedinice koje su željeli što prije krenuti naprijed. U slučaju masovnog slabo oklopljenog pješaštva takva situacija postaje vrlo opasna.

Mongoli

Prema izvoru iz Jürcheds, mongolska konjica bila je podijeljena na otprilike 60% laku konjicu i 40% na srednju i tešku konjicu. Formacija vojske bila je uglavnom sastavljena od pet linija.

Prve tri linije su bili laka konjica, a posljednje dvije linije popunjavala je teško oklopljena konjica. U trenutku bitke laka konjica bi započela napad strijelama na protivnike, nakon čega bi se povukla i pregrupirala iza linija teške konjice. Nakon što bi protivnik postao dovoljno neorganiziran i uzdrman, Mongoli bi krenuli zadati konačni udarac. Teška konjica bi u kasu krenula naprijed dokrajčiti protivnika, u tišini samo uz ritam bubnjeva. Neposredno prije kontakta, jahači bi ispustili kolektivni urlik, kako bi dodatno zastrašili protivnike.

Ključni segment borbe bila bi kiša strijela odapeta na protivnike, nakon napada strijelama, Mongoli bi promatrali reakcije protivnika i prema zapažanjima pokretali daljnje akcije. U tome trenutku bi odlučili da li je pravi trenutak za neki od manevara i napad ili bi uslijedio još jedan baraž strijela iz bliže smrtonosnije udaljenosti.

Druga taktika je bila Mangutai ili takozvani samoubilački napad. U tome manevru odabrana skupina Mongola na konjima provocirala bi neprijateljsku formaciju. Jašući prilazili bi ima blizu i odapinjali strijele na formaciju sve dok ih ne isprovociraju prve linije da krenu naprijed. Mongoli bi tada pobjegli ali i dalje odapinjući strijele okrenuti unatrag u sedlu. Ta tehnika je poznata kao Partsko gađanje (Parthina shot) koju su razvili Partski konjanici u antičkoj Perziji. Nakon što bi protivnik izašao iz formacije i našao se razvučen, napala bi većina mongolskih snaga koja je često bila skrivena u zasjedam duž bokova. Tamo bi i mangutai vojnici dobili nove odmorne konje. Razvučeni protivnik izvan formacije ne bi mogao izdržati kohezivni dobro organizirani mongolski napad. Taj manevar je u stvari stari stepski trik kojeg su Mongoli doveli do savršenstva. Zatim bi Mongoli pokušali okružiti neprijatelja, ali namjerno ostavljajući prostor između linija. Okruženi neprijatelj bi ubrzo otkrio procjep za bijeg, ali i to bi bila još jedna zamka gdje bi Mongoli presjekli vojnike u bijegu.

subutai

Općenito, Mongoli su provodili većinu svojih bitaka na daljinu. Imali su veliku prednost u snazi svojih duplo zakrivljenih lukova, te su vjerovali u taktiku masovne vatrene moći, koordinirajući napade strijelama pomoći zastava, baklji, slično kao moderno topništvo. Učinak masovnog mongolskog napada strijelama mogao je biti vrlo razoran. Isti pristup korištenja masovne vatrene moći imali su i u opsadama. Primjerice, veći broj katapulta i balista su usmjeravali na jednu točku na zidinama ili vrata. Treba istaknuti da su desetljećima prije Engleza i njihovih slavnih dugih lukova koristili masovnu moć strijela za smanjenje broja neprijateljskih vojnika.

Mongoli su vrlo vješto koristili i psihološke manevre. Palili su mnogo više logorskih vatri kako bi njihov kamp izgledao veći, ili bi montirali lutke na rezervne konje kako bi im vojska iz daljine izgledala mnogo veća. Ili bi vezali grane na repove konja kako bi se podigla što veća prašina. Onaj tko bi promatrao Mongole iz daljine, često trgovci špijuni, izvidnica i slično, proslijedili bi krive informacije o brojnosti. Nadalje, Mongoli su bili blagi prema gradovima koji bi ima se predali i vrlo okrutni prema onima koji su odbili predaju i bili osvojeni u borbi.

Što se tiče strategije, Mongoli su obično napredovali iz tri smjera. Središnje snage i krilne snage sa svake strane. U nekim slučajevima krilne snage bi otišle dalje u susjedna područja bez da bi se sastala sa središnjim snagama, kao što je bio slučaj prilikom mongolske invazije na Mađarsku 1241. godine. Krilne snage su poslane u Poljsku kako bi odvukli Teutonske vitezove da se na pridruže Mađarima. Imali su vrlo dobro organizirane izviđače koji su konstantno donosili informacije s terena. Korištenje mobilnih izviđača omogućavalo im je planiranje napada i putovanja u podijeljenim skupinama, ali da se ipak na kraju ujedine i bore zajedno. Tako bi ujedno zavaravali protivničke izviđače koji ne bi mogli vidjeti cijelu mongolsku vojsku i ostavljali su dojam da ih ja manje nego što ih je ustvari bilo.

Takve manje mobilne koncentracije Mongola mogle su širiti teror u više smjerova u isto vrijeme. Njihovi protivnicu koji nisu bili toliko mobilni jednostavno nisu mogli postaviti obranu na sve smjerove napada. Štoviše, ponekad nisu bili sigurni od kuda sve dolaze Mongoli.

Mongoli su se koncentrirali na kretanje vojske na terenu i uništavanje terenskih postrojbi neprijatelja umjesto da odmah krenu na glavne utvrde. Time su osigurali dovoljno paše sa svoje konje i organizirali opskrbu bez opasnosti od napada. Jedan od najboljih takvih primjera se dogodio tijekom Džingis Kanove Khwarzim kampanje 1220. godine. Mongoli su zauzeli manje okolne gradove i utvrde prije nego što su zauzeli glavni grad Samarqand u današnjem Uzbekistanu. Takva strategija davala je dva učinka. Prvi je taj da glavni grad komunikacijski i logistički odjeću od ostatka slobodnog teritorija, a drugi da izbjeglice iz drugih zauzetih gradova spas potraže u Samarqandu. Prizor na rijeku uplašenih izbjeglica, te njihova izvješća smanjio bi moral branitelja. Štoviše, priljev većeg broja izbjeglica dodatno bi opteretio zalihe hrane i vode u gradu pod opsadom.

Nakon što bi očistili teren i osvojili okolna područja, gradove pod posadama mogli su držati sa manjim snagama, a glavninu vojske poslati u nove misije dok je opsada još u tijeku. Jednostavno dominirali bi terenom i spriječili da gradovi pod opsadom pomažu jedni drugima. Uz takav pristup stekli su velika iskustva u opsadnom ratovanju, a zauzeti gradovi davali su im potrebne resurse za daljnje kampanje, žive štitove, robove i slično.

mongolsko carstvo

Mongoli su također željeli uništiti svako nadu neprijateljskim zapovjednicima da nakon poraza i u slučaju bijega, neće imati nikakve šanse za normala život. Kako bi se reklo u žargonu, progoniti će ga i do kraja svijeta. Prvi je sa takvom taktikom krenu Đingis Kan u vrijeme ujedinjenja Mongolije, konstantno progoneći suprotstavljene čelnike. Mongolski generali Jebe i Sabutai progonili su Khwarezmiskog sultana Ala-ad -Din Muhammad II, nakon što su mu uništili carstvo (na vlasti 1200 -1220 g.) sve do Kaspijskog mora, gdje je umro na otoku od upale pluća. Sličnu sudbinu doživio i Jalal al-Din Mingburnu ( na vlasi 1220 – 1231 g.) sin Ala-ad -Din Muhammad II. Zatim, Bela IV (1206 – 1270 g.) kralj Mađarske, pobjegao je pred Mongolima Batu Kana 1241. godine u Austriju, a zatim na dalmatinske otoke 1242. godine.

Proganjajući neprijateljske zapovjednike i držeći ih stalno u pokrenu, sprječavali su da ti isti zapovjednici konsolidiraju novu vojsku ili da zatraže pomoć od okolnih saveznika i organiziraju kontranapad. Također, proganjajući neprijatelje dobivali su informacije o drugim zemljama. Takvom strategijom jasno su davali do znanja svim vladarima da ih neće ostaviti na miru ako im se ne pokore i da će na svakom području kroz koja prolaze Mongoli ostaviti pustoš.

Za potsjetnik, Mongolsko carstvo je površinski bilo najveće carstvo u povijesti.

Izvor: https://weaponsandwarfare.com/2015/08/09/mongol-doctrine-strategy-and-tactics/

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi