Zasjeda koja je promijenila povijest

Na 15 Veljača 2016.

Za sve nas koje interesiraju antičke bitke slijedi priča o uistinu zastrašujućoj i krvavoj bitki koja ne samo da je promijenila tijek povijesti, već je ujedno bio i katastrofalan poraz rimske vojske. Štoviše, neočekivani rasplet zaustavio je Rimsko osvajanje Njemačke, a i sama budućnost Rima bila je ugrožena. Posljedice te epske bitke uistinu su dalekosežne, a Rim je platio jednim od najvećih poraza u njegovoj dugoj povijesti.
Bitka je dovela do stvaranja militarizirane granice u središtu Europe koja je trajala oko 400 godina, što je pak dovelo do granice između germanske i latinske kulture koja je trajala oko 2000 godina. Da Rim nije bio poražen, povjesničari smatraju, veliki dio današnje Njemačke i područje današnje Češke pale bi pod rimsku vlast. Moguće da bi Europa zapadno od Elbe danas bili Rimokatolička i da bi Nijemci govorili romanski jezik. A Tridesetogodišnji krvavi rat između Katolika i Protestanata , a kasnije Francuske i Njemačke možda se nikada ne bi dogodio.

01 Centurion Dominic West

U 9. godini poslije Krista tri rimske legije uhvaćene su u zasjedi i u potpunosti uništene. Zahvaljujući dokazima na nalazištu, otkriveno je na koji način je uništena vrhunski obučena i disciplinirana rimska vojska od ipak malobrojnijih napadača. Na iznenadne gerilske napade u gustoj Teutobruškoj šumi na nepoznatom teritoriju, inače superiorniji Rimljani jednostavno nisu imali odgovor.

Kako bi događaj što bolje opisao, najbolje da krenemo ispočetka. Rim je prema legendi osnovan 753 godine prije Krista i u prvim desetljećima  svog postojanja bio je tek nešto više od organiziranog sela. No, u roku od nekoliko stotina godina, Rim je osvojio veći dio talijanskog poluotoka, da bi 146 godine prije Krista osvojio Kartagu koja je do tada kontrolirala veći dio zapadnog Mediterana. Do početka kršćanske ere, Rim je kontrolirao ogromna područja  od Španjolske do Male Azije i sve do Sahare. Rimska mornarica čvrsto je kontrolirala Mediteran, a posvuda oko ruba carstva poraženi narodi bojali su se rimskih legija.

Područja na sjeveru ipak su bila izvan njihove kontrole, te Germania u početku nije postojala kao država. Razna Teutonska plemena ležala su razbacana i neovisno vladala u divljem gusto šumovitom teritoriju koji se protezao od današnje Nizozemske sve do Poljske i Češke. Rimljani su malo znali o toj divljini i sa pravo su je smatrali samim rubom svijeta. Neznanje će ih skupo stajati.
U glavnoj ulozi na strani Rima nalazio se Publius Quinctilius Varus (Var) koji je poveo oko 15 tisuća iskusnih legionara iz ljetnih uporišta u blizini Rajne na sjeverozapad današnje Njemačke kako bi istražio i suzbio ustanke lokalnih Germanskih plemena.

roman teutoburg Raffaele Caruso

Varus koji je ujedno bio povezan ženidbom sa carskom obitelji služio je Caru Augustusu (August) u provinciji Syria koja je uključivala i dijelova današnjeg Izraela i Libanona, gdje je suzbio etničke nemire. Za Cara Augustusa on je bio pravi čovjek za donijeti rimsku civilizaciju u divlja barbarska plemena Germanije.
Varus je bio vrlo dobar političar, ali ne baš i dobar vojnik, te je bio uvjere da će osvajanje Njemačke biti lako. Poslati ga u nepoznatu i neosvojenu zemlju i reći mi da napravi rimsku provinciji bio je velika pogreška Cara Augustusa. Podsjetimo, za vrijeme vladavine Augustusa Rim je postao najveći grad na svijetu, a stanovništvo je možda prelazilo brojku milijun.

Njemačka granica Caru Augustusu je bila vrlo privlačna, a divlja zaraćena plemena istočno od Rajne kao dobar materijal za osvajanje. Između 6 godine prije Krista i 4 godine poslije Krista rimske legije su imale upade u plemenske teritorije i sa vremenom su uspostavile lanac baza između rijeka Lippe i Weser. S vremenom i unatoč nezadovoljstvu zbog rimske prisutnosti, plemena su uspostavili trgovinu sa Rimljanima i izmjenjivali željezo, goveda ,prehrambene proizvode za rimsko zlato i drugu luksuznu robu.  Neka plemena čak se obvezuju na vjernost Rimu, te služe kako plaćenici uz Rimsku vojsku na teritoriju današnje Češke. Jedan od takvih Njemačkih vojnika koji su služili Rimu bio je plemić plemena Cherusci, Rimljanima poznat kao Arminius (njegovo originalno plemensko ime nije poznato). Govorio je latinski, poznavao je rimsku vojnu taktiku i Rim ga je smatrao pravim čovjekom koji će pomoći legijama da prodru u zemlju barbara.  Za svoju hrabrost i čast na bojnom polju dobio je čin viteza i postao rimski građanin.
No, jednoga dan on i njemu odani plaćenici, zaputili su se u  divljinu kako bi dogovorili napad.

Pravi razlozi zašto se Arminius odlučio na taj potez nisu sasvim poznati. Neki povjesničari smatraju da je potajno želio postati kralj svog plemena. Da bi postigao svoj cilj, on izmišlja fiktivnu pobunu u području nepoznatom Rimljanima i zatim ih vodi u smrtonosnu zamku. Da stvar bude još zanimljivija, Varus je bio upozoren od stranke Segestesa plemenskog poglavice , također rimskog plaćenika, da je Arminius izdajnik. No, Varus je ignorirao upozorenja. Vjerovao je da su Rimljani nepobjedivi. Što su oni i bili, ali u otvorenoj bitki gdje su mogli postavit svoje gusto zbijene redove. U gerilskim napadima na nepoznatom i šumovitom terenu nisu imali rješenje.
Arminius je uputio Rimljane i vodio ih kako je opisano, u kraće marševe od jednog ili dva dana hoda u teritorij pobunjenika. Vodio je legionare kroz uske staze guste hrastove šume. Kako su napredovali rimska kolona postajala je sve dulja i dulja i protezala se čak do pet kilometara uključujući i logistička kola i mule sa zalihama koja su pratila vojsku. Jednostavno, kolana se opasno produljila! U međuvremenu, stigla je oluja uz jaku kišu i vjetrove, a tlo je postalo blatnjavo i vrlo teško prohodno. Vjetar je rušio grane, a blatnjava klizišta na naravnom teretnu otežavali su kretanje teško oklopljenim legijama i što je stvaralo vrlo veliku zbrku.
Dok su Rimljani bili u poteškoćama, barbari su napali. Najprije su bacili svoja koplja i kako nitko nije očekivao napad, a obrana nije bila postavljena, mnogi su bili ranjeni i kada su Rimljani očekivali juriš, barbari su nestali u gustoj šumi.

Najbliža rimska baza nalazila se 60 milja na jugozapadu u Halterni i drugog dana Varus naredi marš upravo u tom smjeru. Trećeg dana, on i njegovi vojnici prolazili su uskim područjem između brda (Keilkriesko hill) i velike močvare (Great Bog), gdje se kolona legionara, konjanika, mula, zaprežnih kola i sva ostala oprema polako probijala naprijed. Odjednom, Germani su opet napali Rimljane iscrpljene danima dugim marševima i „hit and run“ napadima. U otvorenoj bitki disciplinirana i uvježbana rimska vojska lako bi pobijedila napadače, ali ovdje nije bilo mjesta za manevriranje i razvučena i umorna vojska našla se u nepovoljnom položaju.

"Varuse, Varuse vrati mi moje legije." - navodno uzviknuo je Augustus kad si mu prenijeli vijesti o katastrofalnom pokolju.

Ubrzo Varus je shvatio da su njegove legije poražene i da je bijeg nemoguć. Da izbjegne zarobljavanje i smrt mučenjem Varus je počinio samoubojstvo padajući na svoj mač kako je to rimskim običajem propisano. Većina njegovih zapovjednika slijedi njegov primjer ostavljajući vojsku brutalnom pokolju do zadnjeg čovjeka.
Samo je nekolicina vojnika uspjela pobjeći u šumu i vratiti se na sigurni teritorij. Vijesti koju su donijeli kući upotpunosti je šokirala Rimljane da su uzroke poraza čak pripisivali nadnaravnim pojavama i da im je Božica pobjede okrenula leđa. Povjesničar Svetonije (Suetonius) pišući stoljeće nakon bitke, kaže da je poraz skoro uništio rimsko carstvo. Rimski pisci koji su pisali o bitki bili su zbunjeni katastrofom. Krivili su Varusa, izdaju Arminiusa, divlji krajolik, olujno nevrijeme i kišu koja je padala danima. Dok neki drže da su lokalna plemena bila mnogo složenija nego što su Rimljani mislili, odnosno da su bila vrlo dobro informirana, dinamični, znali su vrlo brzo mijenjati ljude u akciji, borili su se u organiziranim vojnim jedinicama i komunicirali su preko vrlo velikih udaljenosti.

Više od 10% ukupne rimske vojske je izbrisano u toj bitki, te je mit o nepobjedivosti rimskih legija razbijen. Pod dojmom tog događaja rimske baze u Njemačkoj žurno su napuštene. Car Augustus u strahu da će Arminius napasti Rim protjeruje sve Nijemce i Gale iz grada i stupa na snagu opća uzbuna protiv mogućeg ustanka.

Šest godina je prošlo od spomenute bitke kada se rimska vojska ponovno vratila na mjesto događaja, te je zatekla zastrašujući prizor. Razbacani preko polja ležali su ostaci kostiju mrtvih ljudi i životinja, te fragmenti uništenog oružja i opreme. U obližnjim šumarcima pronašli su barbarske oltare na kojima su Nijemci žrtvovali legionare koji su se predali. Ljudske glave pribijena se svugdje po stablima.
Rimski general koji je vodio ekspediciju naredio je svojim ljudima da zakopaju posmrtne ostatke. Prema riječima Tacita (Tacitus), iako vojnici nizu poznavali žrtve, pogled na ubijene suborce ispunjavao ih je bijesom većim nego ikada prema neprijatelju.  

Rimljani su kasnije nastavili svoje kampanje protiv Cherusci plemena koje je još bilo pod zapovjedništvom Arminiusa koji je lukavo uzmicao i vodio pleme duboko u šumu. Kako je njegova moć rasla tako su se i druga plemena pridružila njegovu vodstvu, ali s vremenom javila se ljubomora od strane drugih poglavica. „Pao je od izdaje svojih rođaka“ napisao je Tacit.

Uz abdikaciju plemena iz Njemačke , Keilkriesko bojište iz Teutoburška šume polako se počinje zaboravljati. Čak su se i rimski zapisi koji su bilježili debakl izgubili negdje u petom stoljeću pod naletim barbarskih invazija i raspadom carstva. Tamo negdje oko 1400 godine njemački učenjaci ponovno su otkrili djela Tacita između kojih i njegove bilješke o velikom rimskom porazu. Posljedica toga je bila da su Arminiusa hvalili kao nacionalnog junaka Njemačke. S vremenom Arminius je postao Hermann, povijesni simbol Njemačke, a njegov kip  visine oko 53 metara postavljen na kameno postolje bio je svojedobno najveći kip na svijetu dok se nije pojavio Kip Slobode 1886. godine.

hermann

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi